GREEN GRAY Red

Stjepan Radić

Rodio sam se 11. lipnja 1871. kao deveto dijete siromašnih seljačkih roditelja u jednom selu nedaleko od Siska, prema Zagrebu, u T'rebarjevu Desnom, koje leži baš tik do same Save. Moji su roditelji imali jedanaestoro djece, osmero ih je živjelo do nedavno, petero je živih još i sada. Braća i sestre su seljaci. Moj pokojni otac Imbro počeo je gospodariti na tri rali zemlje, ali je neumornim radom, a uz to kao vješt kolar, usprkos mnogobrojne obitelji, postao za dvadesetak godina jedan od prvih gospodara u selu. Svu je djecu slao u školu u susjednu Martinsku Ves, premda je preko tri kilometra daleko i premda je često imao i po tri daka, koje je trebalo odijevati i obuvati i još im davati smoka u školu preko podneva. Selo je najviše zadužio tim što je još u ono doba organizirao zemljišnu zajednicu na modernom temelju po broju duša, a ne po posjedu, te ju je učinio sposobnom da kupi oko tisuću rali šume od grofa Erdodyja, koja je odmah iza sela, razdijelivši seljake na prvu, drugu i treću klasu po broju djece, a oni su se obvezali da će prema tomu i plaćati kroz 20 godina, te je i moj otac plaćao o Đurdevu i o Miholju po 24 forinti, što je za onda bio veliki novac. Premda je bio nepismen, ipak je bio priznati voda u selu. Nije pio, ni pušio, osim pod starost kad je već imao vodenicu na Savi te je kao mlinar morao pušit i. Mati mi je rodena Posilović iz iste zadruge, iz koje je bio i nadbiskup zagrebački toga prezimena. I ona je bila nepismena, ali vrlo darovita i odvažna. Kao mladu snašu htio ju je seoski starješina jedan put udariti batinom, jer da je prekasno došla na rabotu. Ona mu je batinu uzela i potrgala. Za to je bila po patentu osudena na 9 dana zatvora. Iz zatvora je odmah otišla tadašnjemu banu Mažuraniću i postigla da je starje-šina bio svrgnut. Kasnije je bila i u Beču pred tadašnjim carem Franjom Josipom, te je isposlovala da joj je najstariji sin Andrija, otac sadašnjega ministra Pavla, bio pušten iz vojske da pomogne ocu prehranjivati brojnu obitelj. Kad je zloglasni zagrebački veliki župan Stjepan Kovaćević, prozvan Pišta Baći, htio u našoj Martinskoveškoj župi korteširati, stavila mu je moja majka javno pred narodom desetak takvih političkih pitanja na koja nije znao ništa odgovoriti te je sav posramljen otišao na kola i utekao. Medu inim ga je pitala kako je mogao u hrvatskom saboru reći da ima dvije domovine, Ugarsku i Hrvatsku, kad je domovina isto što i mati, a svaki čovjek može imati samo jednu mater.

MOJE ŠKOLOVANJE U ZAGREBU

Moj pokojni brat Ante bio je tri godine stariji od mene, rodio se, naime, 11. lipnja 1868. Kako je obitelj govorila, uvrgao se sav na oca, a ja sav na svoju majku. Roditelji su pristali da on ide u školu u Zagreb, te mu je majka našla neku pomoč kad pokojnog kanonika Rumplera. Da se ja školujem, za to roditelji nisu bili radi prevelike moje kratkovidnosti, koja je od poroda, ali ja sam nagovorio brata, te mi je on prvu godinu pomagao, plaćao stan, i ja sam se, uz pomoć Zagrebačkog društva čovječnosti koje mi je dalo objed u pučkoj kuhinji, od toga doba školovao sam svojim trudom. U svjedodžbi imao sam sve izvrsno i ponašanje uzorno, pa su me za to i bez moje molbe u drugu gimnaziju pozvali u Nadbiskupsko sirotište u Zagrebu. Tu sam došao u sukob sa duktorom (vodom), koji je silio nas male dake da starijima čistimo cipele, a ja sam rekao da hoćemo ako nas mole. Nato me je ćušnuo, a ja sam mu ćušku povratio. Poslije povedene istrage skinuo je tadašnji ravnatelj, a kasnije biskup dako-vački, dr Krapac duktora, ali je mene tadašnjem nadbiskupu Mihaloviću predložio na otpravak iz sirotišta na temelju svjedodžbe okuliste (očnoga specijalista) tadašnjeg dra Jakopovića da ja za dvije, tri godine moram oslijepiti. U trećoj gimnaziji bio sam već sasvim samostalan, a u četvrtoj došao sam u sukob sa razrednikom radi kolega koje je nemilice znao tući, a ja sam kao prvi dak smatrao za svoju dužnost da ih branim. Pred ravnateljem Divkovićem dobio sam pravo, ali ujedno i savjet da ostavim zagrebačku gimnaziju. Četvrtu gimnaziju bio sam na rakovačkoj realnoj gimnaziji kod Karlovca i tu sam isprvice silno stradao, jer nisam imao poznanstva, ni instrukcija.

PRVO MOJE PUTOVANJE PO NARODU

U velikim praznicima poslije treće gimnazije 1886. poduzeo sam prvo svoje dačko putovanje sam samcat iz Zagreba do Koprivnice, i onda Podravinom i Podunavljem do Zemuna i Beograda, a Posavinom natrag u Sisak. Iz Zagreba sam otišao sa 86 novčića, a vratio se sa 32 forinta, premda nisam nigdje novaca molio. Tadašnji direktor velike Beogradske škole - sadašnjega sveučilišta - Kolarac dao mi je na silu 10 dinara, a pravoslavni svećenici u Srijemu primali su me jednako gostoljubivo kao i katolički svećenici. O svom sam putovanju vodio točan dnevnik bilježeći naročito što narod misli o gospodi i o vladi i kakvo je seljačko gospodarstvo u kojem kraju, kakve su škole i putovi itd. Bio sam, naime, već tada definitivno odlučio da danas-sutra neću ni u kakvu službu, nego da ću se posvetiti politici i, kako se to u našoj kući govorilo, da ću učiti i braniti narod. Otac je na to pristao šuteći, ali majka je bila oduševljena, premda je prorekla da ću biti mnogo po zatvorima, ali ništa za to, neka ne budem ni pop, ni fiškal, jer da fiškal mora iz pravoga načiniti krivoga, i obratno, a popov džep da nema dna. O velikim praznicima poslije 4 gimnazije nisam mogao putovati, jer mi je rav-natelj Lipež zadržao svjedodžbu za dug jednoga kolege, koji je sa mnom stanovao. To me je tako ogorčilo da sam peti razred opet nastavio u Zagrehu, moleći ravnatelja Divkovića da me primi, jer da je zagrebačka gimnazija prema rakovačkoj pravo sveučilište.

DALJA MOJA PUTOVANJA

Poslije pete gimnazije proputovao sam slovenske zem je: Štajersku i Korušku, najveći dio Kranjske, Gradišku 1 Goricu, te se iz Trsta preko ~sa-e i 1lrvarskoga pri~rrorja povratio kući. U LjubIjani sam posjetio tadašnjega biskupa dra Misiju, u Gorici nadbiskupa Corna, a u Trstu vodu i prvaka istarskih Hrvata dra Mandića. Prolazeći Vipavskom dolinom, posjetio sam u Gradiški glasovitoga slovenskoga pjesnika Simona Gregorčiča, koji je bio sav zanešen kad sam u pravilnom slovenskom izgovoru napa-met izdeklamirao čitav niz njegovih pjesama, napose njegovu divnu pjesmu Kmetski hiši (Seljačkoj kući). , U šestom razredu gimnazije bilo nas je preko 70. Profesori su bili očajni da nas neće moći ni upoznati, a kamoli ispitati i ocijeniti. Ali ja sam predložio profesorima da čemo mi bolji daci preuzeti brigu za slabije i da ćemo svaki sat staviti svakomu profesoru na raspolaganje dobro pripravljenih daka toliko koliko bude želio. Profesor neće daka loviti, i nepripravni daci neće mucati i profesorima će ostati dosta vremena za tumačenje i za ispitivanje. Bude li trebalo, doći ćemo dragovoljno četvrtkom i nedjeljom u školu. Uspjeh ove organizacije bio je tolik da nas je bilo 36 odlikaša, a od toga 17 koji smo iz svih predmeta imali izvrsno, a ni jedan dak nije imao slabiji red od dobro. Osim toga naš je razred kao cjelina imao uzorno vladanje.

PRVA MOJA DEMONSTRACIJA I PRVI MOJ ZATVOR

Polovicom travnja 1888. ukinuo je tadašnji ban grof Khuen-Hedervary hrvatsku operu jednim potezom pera. Bio sam silno ogorčen i odlučio nešto protiv toga učiniti. Bio bih lako predobio cijeli svoj razred za najoštriju demonstraciju, ali nisam smatrao dopuštenim da nekoga nagovaram na čin za koji sam znao da može imati vrlo neugodnih posljedica. Dne 30. travnja 1888. prikazivala se posljednji put Zajčeva opera (s tekstom pjesnika Huge Badalića) Nikola Zrinjski, a ja sam znao da negdje u trećem činu paša Sokolović nudi Zrinjskomu hrvatsku krunu u sultanovo ime ako mu preda Siget, a Zrinjski da odgovara: "Hrvatima ne treba kralja, Hrvatima ban je kralj". Taj sam prizor upotrijebio da tri put glasno povičem: "Slava Zrinjskomu, dolje tiran Hedervary!" Bio sam uhapšen i na preslušanju mi je odmah rečeno da ću biti pušten ako svoj poklik požalim ili barem izjavim da sam to kazao u oduševljenju i kao izvan sebe. Odgovorio sam da sam to učinio u dubokom uvjerenju, da je Hedervary uistinu tiran i da nije dostojan sjediti na banskoj stolici Zrinjskoga i Jelačića. Treći dan zatvora pokušano je mnogim prijetnjama sa Sudbenim stolom, sa isključenjem iz svih srednjih škola, s izgonom iz Zagreba postići od mene da opozovem, dotično požalim svoj poklik, naravski, zapisnički. Nisam to učinio, pa ipak nisam bio predan sudu i to, kako sam onaj čas čuo, na telefonsku intervenciju samoga grofa Khuena. Kod kuće sam ostao oko godinu dana. Radio sam sve seljačke poslove, išao kao konjar s konjima noću u šumu, družio se isključivo sa svojim seljacima, te su mi oni već u šali tražili, pa i našli djevojku, da se zajedno ženimo, kako je to na selu običaj, već u dvadesetoj godini. Ali ja sam marljivo učio i za maturu te u jesen 1890, zagovo-rom dobrih prijatelja, postignem od zagrebačkog redarstva privatno obećanje da me neće smetati da se do kraja pripravim za ispit zrelosti. Tu mi je sadašnji sveučilišni profesar dr Stanko Hondl na velikoj školskoj ploči u jednoj maloj potkrovnici u Petrinj-skoj ulici sate i sate tumačio fiziku i matematiku, a sa sadašnjim sveučilišnim profeso-rom drom Ivanom Maurovićem čitao sam Horacija i Sofokla (Horacije je najveći pje-snik rimski, a Sofoklo grčki), jer sarn maturu mogao raditi samo kao eksternista prema posebnim strogim propisima, po kojima sam morao znati i djela ovih dvaju pjesnika. Ispit zrelosti sam položio na rakovačkoj realnoj gimnaziji 1891. i odmah s maturalnom svj edodžbom preko Like krenuo u Dalmaciju, koju sam svu dobro proputovao i dobro prošao od Obrovca na Zrmanji do Metkovića na Neretvi. Iz Metkovića pošao sam u Mostar; ali me tu prijaviše neki Srbi, pred kojima sam govorio s velikim oduševljenjem o tadašnjoj izložbi Gospodarskoga društva u Zagrebu, da širim hrvatsku propagandu, te me je redarstvo zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne i Hercegovine. Pod redarstvenom pratnjom vratio sam se parobrodom na Rijeku i onda sam proputovao cijelo Primorje i Gorski Kotar i pun jakih dojmova o narodnom životu došao na sveučilište. Sad sain bio već posve stalno odlučio da se što bolje spremim za javni život, pa sam zamolio neke političke prvake, poimence pokojnoga dra Račkoga, dra Smičiklasa, dra Brestyjenszkoga, dra Borošu i dra Amruša da mi dozvole po jedan put u tjednu doći k njima na objed, da uz žlicu juhe od njih čujem za najvažnije dogadaje iz novije hrvatske političke povijesti, koja za onda nije nigdje bila opisana. Iz svih razgovora, naročito s pokojnim drom Račkim, saznao sam toliko važnih stvari o postanku hrvatsko-ugarske nagodbe i o čitavom našem odnošaju prema Beču i Pešti da sam gotovo danomice sa svojim drugovima na sveučilištu držao velike sastanke, na kojima sam im ponavljao što sam taj dan čuo. Tako je veliki dio sveučilišne mladeži dobio najozbiljniju političku informaciju. To je svim mojim drugovima silno podiglo volju za rad, te smo na tim svojim sastancima stvorili i u praksu proveli naročito ove zaključke: 1) da oni daci koji su najvatreniji Hrvati moraju najredovitije posjećivati,sva predavanja i sve ispite polagati u prvom roku i sa što boljim uspjehom; 2) da se ne smiju upuštati u dnevno strančarstvo ni u politiku na ulici, nego se pripravljati za politički rad u Sveučilišnoj knjižnici, medusobnim razgovorom i putovanjem po narodu. Uto 17 Dalmatinaca i 4 Bosanca s nekoliko šegrta prirediše sveučilišnom profesoru Smičiklasu kao obzorašu demonstraciju pod njegovim prozorima u Mesničkoj ulici pjevajući mu pjesmu "Proklet bio izdajica svoje domovine". Pokojni dr Frank napisao je o tom članak da je demonstraciju vodilo na stotine sveučilištaraca i da joj je prisustvovalo na tisuće zagrebačkog gradanstva na čelu sa svom sveučilišnorn omladinom. Ovo je bio povod da je naš klub javno u Obzoru objelodanio izjavu sa 72 potpisa, u kojoj najoštrije osudujemo spomenutu demonstraciju protiv Smičiklasa te

PRVI MOJ PUT U RUSIJU I MOJE ODSTRANJENJE IZ GIMNAZIJE

Iz škole nisam bio isključen jer mi je razrednik dr Đuro Arnold svjetovao da izostanem, a da ću ipak dobiti svjedodžbu kao izvrstan dak, a profesorski zbor neće biti dužan da me isključi. Ja sam to poslušao i odlučio poći biskupu Strossmayeru u Đakovo, dakako pje&ˇice, da ga zamolim preporučno pismo za Rusiju. Putovao sam preko Moslavine i Požeške kotline preko Krndije. Strossmayer me je primio vrlo ljubazno te je izjavio da bi mi njegova preporuka u Rusiji više škadila nego koristila. No dao mi je toplo pismo na srpskoga mitropolitu Mihajla u Beogradu, koji se baš bio povratio iz Kijeva iz svoga višegodišnjega progonstva od kralja Milana. Mitropolit Mihajio primio me vrlo srdačno i dao mi je kratko, ali vrlo toplo preporučno pismo na sveučilišnoga profesora u Kijevu Rahmanjinova, predsjednika tamošnjeg Slavenskoga dobrotvornoga društva. Dao mi je 10 dinara, kako reče, od svoje sirotinje i oštro preda mnom osudio madžaronstvo hrvatskih Srba uopće, a pravaslavnoga svećenstva u Hrvatskoj napose. Razgovarali smo o politici puna dva sata i na koncu me mitropolit i blagoslovio i svega izljubio, želeći mi najbolji uspjeh u Rusiji. Njemu se od svega najviše svidjelo to što sam mu razložio da kanim u K ijevu provesti samo velike praznike i da nipošto ne bi htio u Rusiji nastaviti gimnaziju, dapače da ne bih htio pohadati ni prve godine tamo na sveučilištu, jer da sam sretan što mi Hrvati imamo i svoje sveučilište, pa ću za to najprije sve svoje nauke, ako bog da, svršiti u Zagrebu, a onda ću kao gotov čovjek u široki svijet, i to najprije opet u Rusiju. U Kijevu sam uistinu dobro naučio ruski, ali kad sam se povratio u Zagreb i nastavio sedmi razred gimnazije, stavilo me redarstvo pod pasku kao tobožnjega rus-koga uhodu, i to još vojničkoga. Ja sam još u šestom razredu sa desetak svojih drugova osnovao čitaonicu u kojoj smo držali sve hrvatske, slovenske i srpske književne listove. Od srpskih spominjem Brankovo Kolo, Bosansku vilu i Stražilovo. Sad smo držali i ruski književni list Njivu, i ja sam gotovo cijeli svoj razred učio ruski. Osim toga smo se sastajali često četvrtkom i nedjeljom u razredu da slabije drugove pripravimo u matematici, fizici i u jezicima. Ravnateljstvu je to postalo sumnjivo, da se tu vodi politika, te mi je ravnatelj Divković jednoga dana u razredu kazao ovo: "Budući da ovaj razred neprestano drži nekakve konventikle (sastanke), to vam nalažem da smjesta ostavite ovaj zavod, a tko želi može poći s vama." Ja se okrenem drugovima i rečem: "Imat ćete već prilike u životu da podete sa mnom, dotično, da radite po svojem uvjerenju, a za sa da je dosta da ja izadem sam." Malo dana iza toga redarstvo me je po noći uhapsilo i odvelo u bolnicu Milosrdne braće i to u odjel za motrenje umobolnih. Vijest se proširila ipak po Zagrebu, a sveučilišni profesor dr Franjo Marković zauzeo se kod tadašnjega načelnika dra Am-ruša da je od trojice liječnika, dra Sladovića, dra Markovića i gradskoga fizika dra Švrljuge, zahtijevao da me na svoju odgovornost proglase umobolnim, ili da me puste na miru. Osmi sam dan pušten iz bolnice, ali sam pod oružničkom pratnjom otprav-Ijen u svoj zavičaj.

PRVA MOJA POLITIČKA ŠKOLA

ujedno izjavljujemo da sveučilišna mladež ne ima ići na ulicu, osim u slučaju da je skrajna potreba sili na protest protiv tudinskih i tiranskih vlastodržaca. Radi ovih posljednjih riječi povedena je na samom sveučilištu istraga protiv svih potpisatelja te rezolucije, a stipendistima se zaprijetilo gubitkom stipendija. Na to je još 14 daka potpisalo rezoluciju, i ovim osamdeset i šest akademičara može se s punim pravom smatrati jezgrom onoga pokreta koji je doskora spalio madžarsku zastavu (dne 16. listopada 1895) i za tim prenio svoje sjedište u Prag, a iz kojega je izašlo ovo današnje pokoljenje, koje sada stoji na čelu kulturnom i političkom životu hrvatskog naroda. Za velikih praznika izmedu prve i dtuge sveučilišne godine bio sam u južnoj Njemačkoj, poimence u Bavarskoj i Wurttembergu, te sam nekoliko tjedana proživio u Munchenu i prilično dobro upoznao tamošnju visoku umjetničku kulturu i posebne političke odnošaje Bavarske prema Pruskoj.

PRVA MOJA POLITIČKA PARNICA I PRVA OSUDA

Dne 23. srpnja 1893. bio sam s drugom Ivicom Kovačevićem poslan u Sisak da zastupam sveučilište kod tristogodišnjice pobjede bana Tome Bakača dne 23. srpnja 1593. Ugovoreno je bilo da se neće držati zdravice pojedinim ličnostima. Ali je ma-džaronski načelnik Fabac taj dogovor prekršio, te je nazdravio tadašnjem banu grofu Khuen-Hedervaryju. Ja sam protiv toga žestoko, ali i stvarno prosvjedovao, veleći: "Mi ovdje slavimo tristogodišnjicu pobjede hrvatskoga bana, a ne slavimo desetogodišnjice pašovanja madžarskoga husara, koji se sam u saboru nazvao tim imenom i još rekao da se ponosi tim nazivom." Radi te izjave bio sam u jesen 1893. osuden u' Petrinji na 4 mjeseca strogoga zatvora. Priziva nisam stavljao, nego sam zatvor odmah nastupio. U zatvoru sam naučio češki i odmah sam pošao u Prag. Tu su mi bili profesori najglasovitiji češki pravnici dr Randa, dr Braf i dr Cuker. Dr Braf vrlo me je zavolio, te sam od njega mnogo naučio, jer je on bio zet češkoga prvaka dra Riegra, te je, kako se kaže, imao u malom prstu svu češku povijest.

OD ZLATNOGA PRAGA DO SPALJENE MADŽARSKE ZASTAVE

U Pragu sam u akademskom društvu Slavia s najvećim uspjehom održao više tečajeva hrvatskoga i ruskoga jezika i tu sam se sprijateljio gotovo sa svim današnjim i s nekim već pokojnim prvacima češkoga naroda. Naročito je srdačno bilo moje prijateljstvo s drom Rašinom, kasnijim ministrom financija Čehoslovačke republike, koji je radi svoga čvrstoga karaktera postao žrtvom atentata. O božićnim i uskrsnim praznicima nisam polazio u domovinu, nego sam ih provodio u češkim obiteljima izvan Praga. Koncem školske godine 1894. upoznao sam se na jednom izletu s današ-njom svojom ženom, koja je onda bila maturantica učiteljske škole, a s kojom sam se pod jesen 1898. u Pragu i vjenčao. Velike praznike 1894. proveo sam kao informator grofa Tome Erdodyja u Štakorovcu kraj Dugoga Sela. Njega sam imao spremiti za prvi državni ispit na hrvatskom sveuči-lištu, ali sam jedva postigao toliko da se za stolom, dok sam ja bio tamo, govorilo hrvatski, i da je grof nabavio par stotina hrvatskih knjiga pravničkoga, gospodarskoga, političkoga i beletrističkoga sadržaja. Ne da se opisati naivno začudenje grofovo, a još više gospode grofice, rodene barunice Rast, kad je došlo tih nekoliko stotina vrlo lijepo-uvezanih knjiga i kad sam im kazao da to nije ni deseti dio onoga što u hrvatskoj književnosti ima trajnu vrijednost. Budući da s grofom nisam imao gotovo nikakva posla, mogao sam se posvetiti isključivo češkome jeziku, to više, što sam danomice pisao češki opširna pisma i prave izvještaje o svem što čitam i radim na adresu spomenute maturantice, koju sam sma-trao svojom zaručnicom. Poslije nekoliko mjeseci stao sam joj pisati hrvatski, ali s češkim tumačem, dok joj, napokon, nisam pisao čisto hrvatski, i to djelomice i ćirilicom, da joj to bude prijelaz za učenje ruskoga jezika. Nato je u jesen 1895. spaljena madžarska zastava gotovo pred očima Franje Josipa I, a ja sam sebi odredio zadaću da dotle, dok drugi izvrše preuzete uloge, ja sam zadržim zapovjednika redarstva, gorostasa dra Jovanovića i da mu na temelju zakonskih ustanova iz Hrvatsko-madžarske nagodbe dakažem da madžarskoj zastavi nema mjesta na hrvatskom teritoriju i da mi madžarsku zastavu palimo kao protest protiv nezakonite madžarske supremacije (prevlasti), a ne možda kao uvredu madžarskomu narodu, pa zato da je zastava i polivena žestom (špiritom), da brže izgori i da ne zaudara, a da nije polivena petroleumom kako su neke kolege predlagali. Ja sam sve to učinio, i s Jovanovićem se gotovo rvao, te sam postigao da su se moji drugovi mogli mirno vratiti na sveučilište, dok je redarstvo mene moglo lako odvesti u zatvor kao kolovodu. Medutim je pokojni dr Lacko Vidrić, kao najljepši momak na sveučilištu, nosio glasovitu hrvatsku sveučilišnu zastavu od 1848, pod kojom je madžarska zastava spaljena, te je održao na sveučilištu skupštinu, gdje je, zaključeno, uz neopisivo oduševljenje, da se cijela skupština prijavi na redarstvo kao moj sukrivac. Ali je redarstvo upravo silom otjeralo većinu daka iz dvorišta, a one koji su ostali pitalo: "Jeste li sudjelovali kod spaljivanja iz oduševljenja ili iz uvjerenja?" Tko god je kazao "iz oduševljenja", toga su jednostavno bacili van, a tko je kazao "iz uvjerenja", toga pridržaše u zatvoru. Takvih je bilo oko 50. No ipak je madžarska vlada javila u svijet da nas je kod spaljivanja bilo samo dvadeset i trojica i da sva ostala mladež osuduje naš čin. I Franjo Josip, u svojoj zahvali glavnomu gradu Zagrebu, nazvao je naš čin kažnjivim, pa su nam zato proricali godine i godine Lepoglave i Mitrovice. No osudeni smo na 2 do 6 mjeseci zatvora, a u svjetsku političku povijest je došla bilješka da je Hrvatska sa svojim državnopravnim odnošajem prema Ugarskoj tako nezadovoljna da je sveučilišna mladež, u prisutnosti samoga vladara, tomu nezadovoljstvu dala izražaja spaljenjem madžarske zastave. Dne 19. studenoga 1895. proglašena nam je osuda. Mi smo svi odmah nastupili zatvor, a nekako pred Božić bili smo svi noću prevezeni u uze Sudbenoga stola bjelovarskoga, i to, kako nam je rekao predsjednik dr Herrenheiser, da se tu za nas može prirediti kustodija honesta ("častan pritvor"). Tako je i bilo, te je cijeli prvi kat uzišta udešen za naše spavaonice, a velika sudbena dvorana za naš studij (učenje) preko dana. Ja sam i ovu zgodu upotrijebio da svoje drugove učim naročito češki, jer smo se dogovarali da poslije zatvora svi odemo na sveučilište u Prag. Radi toga su mene odijelili od ostalih drugova, bacili medu obične kažnjenike prizemno i us-kratili mi hranu izvana, sve to protiv zakona. Na sreću, samo su neki drugovi bili sudeni na 4 mjeseca, te sam 19. ožujka ostao sam, povraćen sam u I kat i tu mi je sad stavljena na raspolaganje gotovo cijela knjižnica Odjela za pravosude u Zagrebu, koju je dr Herrenheiser dao pribaviti za moje drugove. Osim svih potrebnih pravničkih djela bilo je tu i dragocjeno djelo o Rusiji u 3 sveska, u njemačkom prijevodu, pod naslovom Das Reich des Zaren und die Russen što ga je francuski napisao, možda najbolji poznavalac Rusije, Anatole Leroy-Beaulieu, kasnije moj profesor u Parizu. Tu mi je u zatvoru posljednja dva mjeseca radi samoće bila dozvoljena i tamburica.

MOJ DRUGI PUT U RUSIJU. LJUBAV MI SPASILA ŽIVOT

Dne 19. svibnja bio sam pod jakom oružničkom pratnjom odveden iz Bjelovara preko Čazme i Ivanić Grada u svoju zavičajnu općinu i tu predan kotarskom predstoj-niku Badovincu, koji me je istom tada proglasio slobodnim. Sutradan, na moje veliko čudo, dodoše iz Zagreba na kočiji dvije odlične gospode u crnini. Predstaviše mi se kao punica i žena dra Rakoczaya, tadašnjega predsjednika Sudbenoga stola u Zagrebu, koji nas je onako strogo osudio radi spaljenja madžarske zastave. Obadvije gaspode izjaviše da su čule da kanim u Rusiju, da znadu da sam nevino progonjen te mi uručiše pripomoć od 300 forinti za moj put. Od posebnoga odbora za pomoć osu-đenim dacima dobio sam 100 forinti i početkom lipnja 1896. eto me u Moskvi. Po nagovoru nekih zagrebačkih gospoda bio sam nakanio stići u Moskvu do 30. svibnja 1896. kada se imao kruniti car Nikola II i kad je na Hodinskom polju kraj Moskve svaki prisutni učesnik imao pravo dobiti kao spomen na tu krunidbu jedan vrčić s tanjurom i s rupčićem osobito ukusno izvezenim. Te su me gospode molile da za svaku tih carskih darova nakupujem, što sam ja rado obećao. Ali putem sam skrenuo u istočnu Moravsku da se na jednoj željezničkoj stanici barem vidim sa svojom sadašnjom že-nom, a tada učiteljicom u jednom gorskom moravskom seocu. I samo tomu imam da zahvalim što sam zakasnio na krunidbu, gdje je u ogromnoj stisci zadavljeno oko 10.000 ljudi, a teško ranjeno još više koji su, većinom, živi pokopani. Tako mogu reći da mi je moja Ijuliav spasila život. U Moskvi sam stanovao kod poljskoga rodoljuba Chrzanowskoga iz Vilne, kojemu sam poučavao sina u ruskom jeziku, iz kojega je pao u šestoj gimnaziji jer je krivo mislio da kao pravi Poljak ne smije, tabože, učiti ruski. Chrzanowski je imao dva sina, od kojih je mladi, kao šestoškolac, dobio papravak iz ruskaga jezika, jer ga nije htio učiti, kako već spomenuh, iz svoga poljskoga patriotizma. Ja sam mu bio instruktor u ruskom, te mi je on čitao ruske narodne byline (junačke pjesme), a ja sam ga uvjerio da ni ruski jezik, ni te junačke pjesme nisu ništa krive za proganstvo Poljaka u Rusiji i da poljski patriotizam od njega zahtijeva baš to da što bolje prouči i ruski jezik i rusku povijest. Stariji sin bio je moj vršnjak, te smo se vrlo sprijateljili. U Moskvi sam boravio 5 mjeseci i dočekao da je došao tamo tadašnji ruski ministar prasvjete Bogoljepov, kojega sam osabno zamolio da budem primljen na sveučilište u Moskvi. Bogoljepov je u prvi mah oštro izjavio da za mene nije sveučilište, nego Sibirija, ali kad me je saslušao do kraja, napisao mi je odmah rješenje kojim se primam kao slobodni slušatelj s pravom da polažem državne ispite. Medutim, naučna osnova bila je onda takva da bih ja bio morao ostati radi svršetka pravnih nauka više godina u Rusiji, a da sam imao i novaca, nisam htio za tu stvar žrtvovati toliko vremena.

NA POLITIČKOJ ŠKOLI U PARIZU

Iz zagrebačkoga Sveučilišta bio sam isključen još 1893. radi one sisačke afere zbog moga prosvjeda protiv zdravice grofu Khuenu. Sa Sveučilišta u Pragu bio sam takoder isključen u jesen 1894. poradi toga što sam došao u sukob s jednim policajnim ko-mesarom, koji je jednu dačku skupštinu raspustio s obrazloženjem što se govorniku previše pljeskalo. Ujedno sam bio izagnan iz svih kraljevina i zemalja zastupanih na tadašnjem Carevinskom vijeću u Beču. Ja sam se, doduše, u siječnju 1895. upisao na Sveučilište u Pešti te sam i madžarski naučio toliko da sam već mogao polaziti predavanja, ali je u to došlo do spaljenja madžarske zastave pod mojim vodstvom, te sam i sa toga sveučilišta isključen. Srećom sam u Moskvi saznao da u Parizu postoji Slobodna škola političkih znanosti osnovana 1871. Dobijem njezin program i odmah vidim da je to ono što meni treba za potpuni svršetak mojih akademskih nauka. Zato odem u Prag, gdje sam se morao kriti, i tu sam kroz šest tjedana s malom skupinom Hrvata spremio sve da je početkom 1897. počeo izlaziti u Pragu mjesečnik Hrvatska misao, koji sam ja gotovo sav ispunja-vao i u kojem sam prvi put formulirao sve svoje političke i socijalne ideje. Tu sam najviše pisao o djelima glasovitoga ruskoga profesora i povjesničara Karjejeva, koji se najviše bavio tim da ruskoj mladeži dade osnovu za samoobrazovanje, kojim će popuniti sve nedostatke ruske srednje škole i ruskoga sveučilišta. Zato sam u Hrvatskoj rrcisli i priopćio u prijevodu 6 pisama profesora Karjejeva o samoobrazovanju mladeži i savremenom naziranju na svijet. U Pariz sam pošao koncem siječnja 1897, ali se na Političku školu nisam mogao upisati sve do jeseni iste godine, jer školarina za jedan semestar (za pol godine) iznosi 180 franaka, a ja sam u Pariz došao sa 57 franaka. U Parizu su me pomagali moji školski drugovi iz Praga i iz Zagreba. Praznike 1897. proveo sam u Švicarskoj, i to u Lausanni (Lozani), gdje su i kroz praznike mnogo-brojni tečajevi francuskoga jezika i francuske književnosti, i to svi besplatno, te sam tako mogao proučavati političke prilike u Švicarskoj i istodobno se usavršavati u fran-cuskom jeziku. U lipnju 1898. svršio sam prvo godište Političke škole sa sjajnim uspjehom, i to generalnu sekciju (sveopći odjel) na kojoj sam kao osnovne predmete uzeo diplomat-sku povijest, komparativno civilno pravo, etnografiju i financije. Osim toga sam izabrao još devet predmeta te jezike ruski, engleski i njemački. Uto sam doznao da bi moja zaručnica imala postati učiteljicom u Pragu, otkuda je i rodom. Bojao sam se da će pod uplivom čitave rodbine i cijeloga društva, koje je osudivalo moj tobože skitnički život, biti preslaba da se svima odupre, pa sam zato odlučio da se odmah ženim. Stavio sam joj dakle prijedlog da se zahvali na službi, koju je vršila već 4 godine, i kad sam dobio povoljan odgovor, poletih u Prag, i tu smo se vjenčali 23. rujna 1898. Tada sam iz Praga pošao preko Krakova i Lavova i današnje Potkarpatske Rusije u svoj zavičaj u Trebarjevo, ali sam opazio golemu promjenu u ponašanju svih svojih prijatelja, pa i rodbine, od kada sam se oženio, a bez službe i bez imetka. Svi su se bojali da ću im sada pasti na teret, te mnogi nisu htjeli sa mnom ni razgovarati. Živio sam u rodnom selu u najvećoj oskudici puna četiri mjeseca i ujedno se uvjerio da će mi sav moj buduči politički rad biti strahovito oteščan ako ne dovršim svojih akademskih (sveučilišnih) nauka. Svijet će zaboraviti da sam ja bio isključen sa svih sveučilišta u Monarhiji, a za inozemstvo da nisam imao sredstava, nego će svatko misliti da sam svojom nemarnošću ostao dače nedouče. I zato .nekako skucam 300 kruna, naravski, na mjenicu, te početkom veljače 1899. dodoh po drugi put u Pariz, ovaj put i sa ženom. Tomu imam zahvaliti da sam, usprkos skrajnjoj oskudaci, pa i pravomu gladovanju, u pet mjeseci svršio svu gradu i uz to napisao svoju raspravu za diplomu pod naslovom Savremena Hrvatska i južni Slaveni (La Croate actuelle et les Slaves du Sud). Danju sam bio na predavanjima, a na večer kasno u noć diktirao tu raspravu francuski svojoj ženi, koja je čitave partije po mojim bilješkama prepisivala i izradivala. Ocjenu djela preuzeo je već spomenuti glasoviti profesor Anatole Leroy-Beaulieu, koji ju je nekako u svibnju 1899. ocijenio tako sjajno da je napisao, da je to ne samo posve originalno nego i strogo znanstveno političko djelo, kakvoga nema čitava fran-cuska književnost. Ta je ocjena bila razlogom da je to moje djelo iz rukopisa dalo prepisati nekoliko francuskih prvaka, medu njima i tadašnji predsjednik Francuske komore, a kasnije predsjednik Francuske Republike Paul Deschanel. Neki od tih prvaka, saznavši za moje oskudne prilike, dadoše mi radi toga prepisivanja kao neku nagradu, a sama Politička škola na temelju te moje radnje i mojih usmenih i pismenih ispita podijelila mi je diplomu s naslovom Laureat des Sciences Politiques, što znači lovorom ovjeˇ ujedno izjavljujemo da sveučilinčan politički učenjak. Uz to mi je dosudila čitavu političku knjižnicu ponajboljih francuskih djela.

GODINU DANA RADA U PRAGU, A GODINU I POL U ZEMUNU

U srpnju 1899. podoh iz Pariza ravno u Prag jer sam držao da me redarstvo neće uznemirivati; tu sam stanovao u susjedstvu sveučilišnoga profesora Masaryka, sada-šnjega predsjednika Čehoslovačke Republike, s kojim sam se i sprijateljio, ali smo se pplitički razilazili u dva velika pitanja. On se je silno zauzimao za Židove, a ja sam mu rekao da bi se kao rodeni Slovak sa svojim svjetskim autoritetom imao najprije zauzeti za Slovake. Nadalje, on je bio više za njemačku, a ja za rusku orijentaciju (pravac) u češkoj politici. Pisao sam gotovo u sve češke književne i narodno-gospodarske smotre, a bio sam i član redakcije državopravnoga tjednika Samostalnost, u kojem sam obradivao vanj- sku politiku. Kad sam počeo pisati i u dnevne novine, naročito u dnevnik Radikalni listy, što ga je izdavao već spomenuti dr Rašin, dobio sam jednoga dana od redarstva poziv da smjesta ostavim Prag i cijelu austrijsku državnu polovicu. Smislivši sve u jedno, odlučih poći u Zemun da tamo, ostajući na hrvatskom tlu, budem ipak na Balkanu, jer su se tada u Beogradu pripremali sudbonosni dogadaji, te sam lako postlgao da budem balkanski dopisnik za neke češke, francuske i ruske listove. Za vrijeme svoga jednogodišnjega boravka u Pragu napisao sam i više čeških originalnih djela, na temelju kojih me je najstarije češko književno društvo Svatobor priznalo češkim književnikom. Tako sam napisao brošuru pod naslovom Slobodna škola političkih znanosti u Parizu, zatim oveće djelo Savremena Hrvatska (Současne Chorvatskoj), u kojem je došao prvi dio moje političke radnje u Parizu. U Pragu sam napisao i djelo Južni Slaveni (Jižni Slovane), u kojem je drugi dio moje francuske radnje i koje je izašlo u mjesečniku Rozhledy, što ga je izdao Josip Pelco. Napokon napisah djelo Razmišljaji iz medunarodne politike (Uvahy politiky mezinarodni), u kojem sam preveo nekoliko najvažnijih diplomatskih rasprava fran-cuskoga diplomatskoga povjesničara i moga profesora Alberta Sorela. Moj odlazak iz Praga popratila je naročito štampa Narodne socijalne stranke, kojoj je i danas na čelu Vaclav Klofač, najvećim simpatijama i najoštrijim protestom protiv vlade, te me je zamolio da, kao za rastanak, napišem djelce Slavenska mladež i sitni narodni rad, što sam i učinio, te je ova knjižica štampana češki u mnogo tisuća primjeraka. Osim toga je tiskana u glavnom glasilu Narodne socijalne stranke, koji je tada izlazio kao tjednik pod naslovom Češkk Demokracie. 1 u Zemunu me je redarstvo htjelo odmah izagnati, ali je to spriječio sadašnji predsjednik Stola sedmorice dr Aleksandar Badaj, koji je tada u Zemunu bio odvjetnik i najuplivniji član gradskog zastupstva.

MOJE POZNANSTVO SA SRBIJANSKIM POLITIČARIMA I PROUČAVANJE SRPSKIH POLITIČKIH PRILIKA

U Zemunu sam proživio blizu godinu i pol. U Beograd sam polazio isprvice dosta rijetko, jer sam teško dobivao dozvolu za prijelaz u Srbiju. Ali sam se ipak doskora upoznao s nekoliko najuglednijih srbijanskih političkih prvaka, a s trojicom od njih sam se intimno (tijesno) sprijateljio. To bijahu sveučilišni profesor dr Ljuba Jovanović, zatim načelnik makedonskog odjeljenja u Ministarstvu vanjskih posala Sveta Simić, koji je pisao pod imenom Pavle Orlović i koji je kasnije bio srpski poslanik u Sofiji, te tajnik tadašnje Velike škole, a sadašnjega Sveučilišta u Beogradu Živojin Dačić. Više puta sam bio u posjetima i na razgovoru kod tadašnjeg ministra predsjednika Mihajla Vujića, koji je ujedno bio ministar vanjskih posala. Svi su mi se tužili, naravski najpovjerljivije, da je u Srbiji gore negoli u Afganistanu i da ne znaju čime će se završiti tiranija dinastije Obrenovića i apatija (utučenost) srpskoga naroda prema toj tiraniji. U to je doba ponovno počeo izlaziti polumjesečnik Srpslzi književni glasnik, i meni su tu bez promjene štampali dvije oveće radnje, prvu pod naslovom Hrvati i Madžari od 1848. do danas (1901), a drugu Njemačko prodiranje na Balkan. Drugim Drugim se suradnicima nije mogao plaćati nikakav honorar (nagrada), no ja sam, na zagovor Ljube Jovanovića, za svaku radnju dobio honorar od 26 dinara. To su ujedno svi dinari koje sam ja uz onih 10 dinara od ravnatelja Velike škole i 10 od mitropolita Mihajla donio iz Srbije. I Mihajlo Vujić i Sveta Simić često me nagovarahu da stupim u srpsku diplomatsku službu, ili da barem primim saradivanje u srpskom dopisnom uredu, kojemu da bih mogao brzo postati i šefom. Otklonio sam i jedno i drugo uljudno, ali i odlučno, osobito ovo posljednje, jer biti suradnikam pa i šefom službenoga dopisnoga ureda, to znači biti službenikom svake vlade. U Zemunu sam proživio od ljeta 1900. do početka 1901, kada sam se preselio u češko selo kraj Daruvara Končanicu na poziv tamošnjega posjednika Josipa Krepelke, koji me je i u Parizu pomagao. Tu sam proveo nekoliko mjeseci u velikoj oskudici, te sam za vrijeme saborskih izbora, koje je grof Khuen dao provesti u jesen 1901 -godinu dana prije izminuća saborskog perioda da iznenadi opoziciju, što mu je i uspjelo - bio zatvoren samo zato što sam u neka velika podravska sela došao i seljaštvo savjetovao da glasuje za opoziciju. Madžarona je taj put bilo izabrano 77, a opozicionalaca samo jedanaest. I od tih je jedanaest zastupnika dr Josip Frank s Milom Starčevićem stajao na strani kao Čista stranka prava, te mnogo oštrije pobijahu ostalu opoziciju negoli vladu. Ostatak od 9 zastupnika združio se u Hrvatsku ujedinjenu opoziciju, te me na prijedlog dra Derenčina izabere svojim tajnikom sa tisuću kruna plaće godišnje, i ja se sada preselim iz Končanice u Zagreb, nekako polovicom 1902, gdje sam od tada i ostao. Hrvat ska ujedinjena opozicija nije imala upravo nikakve organizacije ni političke, ni financijalne, te je meni povjereno da tomu doskočim. Napisao sam u Ameriku više tisuća pisama, a po Hrvatskoj sam stao putovati od mjesta do mjesta, ali sam radi toga doskora dospio u zatvor.

PRVE MOJE POLITIČKE KNJIŽICE S NACRTOM PROGRAMA SELJAČKE POLITIKE

Još u Zemunu napisao sam knjižicu Kako ćem~ iz našega zla u dobro, u kojoj je na koncu mojih 12 ili 14 točaka koje se mogu smatrati jezgrom socijalnoga programa Seljačke stranke. Ta je knjižica izašla u Sisku tiskom Janka Dujaka, a na moj trošak, u 3.000 komada. Baš je bila rasprodana, kad je zaplijeniše. U jesen 1902. izdao sam knjižicu pod naslovom Najjača stranka u Hrvatskoj, u kojoj sam obradio misao da je ta najjača stranka hrvatsko seljaštvo, kojemu njegov život i njegova narodna i državopravna svijest daje već gotov program i sad samo treba provesti organizaciju seljaštva da se pravom narodnom snagom taj pragram oživotvori. I ova druga knjižica bila je zaplijenjena, ali, srećom, istom onda kad sam već gotovo sve primjerke raspro-dao, dotično razaslao. Ovu je knjižicu tiskala Dionička tiskara, izdao sam je o svom trošku, i to 2.000 komada. U jesen 1902. počeo sam izdavati mjesečnik u slavenskom demokratskom duhu pod naslovom Hrvatska misao, koja je jednu godinu, još 1897, izlazila u Pragu u istom slavenskom i seljačkom duhu.

HRVATSKA MISAO IMALA JE PRIDOBITT NAŠU ŠKOLOVANU GOSPODU ZA SELJAČKU POLITIKU

Hrvatsku misao izdavao sam kroz puna tri godišta, a negdje u srpnju 1904. štampao sam i u tom listu i u posebnoj knjižici prvi nacrt potpunoga progama Hrvatske seljačke stranke. Taj ie nacrt koncem iste godine bio temeliem za sastav definitivnog programa hrvatske seljačke politike. Prve godine - 1903. do 1904 - bila je Hrvatska misao aktivna i dobro se ukorijenila medu inteligencijom. Druge godine - 1904. do 1905 - imala je malen deficit. Treće godine ostavila ju je sva mlada inteligencija radi toga što sam u njoj osudio košutovsku politiku Hrvatskosrpske koalicije, a starija inteligencija ostavila ju je zato što sarr. medu tim osnovao Hrvatsku seljačku stranku. Od nje mi je ostao dug koji sam više godina isplaćivao.

MOJE STRADANJE RADI OBRANE ZAGREBAČKIH SRBA I RADI OŠTROGA POBIJANJA MADŽARIZACIJE

Dne prvoga, drugoga i trećega rujna 1902. bile su u Zagrebu žestoke protusrpske demonstracije izazvane člankom u zagrebačkom dnevniku Srbobranu, preštampanom iz beogradskoga Srpskoga književnog glasnika pod naslovom Rat do istrage (do uništenja). Ja sam stanovao na Prilazu broj 15, a kraj mene je bio dućan Srbina Popovića, te sam na svoje oči gledao s prvog kata kako se taj dućan razbija i sva imovina uništuje. Drugi dan toga razbijanja, dne 2. rujna, na poruku svoje žene sidem pred narod i održim posve kratak govor veleći da nam naši Srbi, doduše, svojim prkosom i svojim madžaronstvom dosta smetaju, ali da su oni naša braća i da zato nije čovječno, ni, politički mudro, protiv njih ovako postupati. Madžari, naprotiv, s kojima imamo državnopravni ugovor, po kojemu u Hrvatskoj ima vladati samo hrvatski jezik i vijati se samo hrvatska zastava, krše taj ugovor i žele učiniti od nas Hrvata svoje roblje. Ako, dakle, narod hoće protestirati protiv bezakonja i nasilja, ima dosta prilike, na primjer na državnom kolodv oru, gdje su sve sami protuzakoniti madžarski napisi. "Vi, koliko vas ima, možete igrajući se skinuti sve one protuzakonite napise, metnuti ih u škrinju i poslati u Peštu Kossuthu i Tiszi da ih sebi objese na nos." U prvi mah htio je narod i na mene navaliti, ali su nato neki mladići stali vikati: "Dajte mu mira, to je onaj Radić koji je prije šest godina spalio madžarsku zastavu. On pravo govori, pustimo Vlahe na miru pa idimo na kolodvor da skinemo madžarske napise." Kad je mnoštvo krenulo prema Sveučilišnom trgu, već je tu bilo redarstvo i oružništvo, i ja sam, naravski, uhapšen. Radi ovoga govora osuden sam na 6 mjeseci tamnice poslije jednomjesečne istrage, u kojoj je policija pokušala pritiskom i novcem iznuditi protiv mene svjedočanstvo da sam htio razoriti državni kolodvor.

SVOJA KUĆICA - SVOJA SLOBODICA

Još za vrijeme istrage počelo je redarstvo uznemirivatl moju ženu i djecu, jer da nisu zavičajni u Zagrebu. Imali smo, srećom, taj čas 1.000 kruna, i to 600 od Matice hrvatske za moje djelo Djevojački svijet, a 400 od spomenutoga češkoga društva Svatobor u Pragu, te je moja žena mogla u Zagrebu, u Medašnoj ulici pogoditl jednu prizemnu kuću, zakapariti je i uz pomoć dobrih prijatelja makar i na dug kupiti i na sebe prenijeti.

Predsjednica

Asocijacije HSS SMŽ

Stjepan Radić i HSS

Županijske organizacije HSS

Alternative flash content

Requirements

Get Adobe Flash player

Lokalni izbori 2013

Korisni linkovi