GREEN GRAY Red

O nama

Stjepan Radić

Rodio sam se 11. lipnja 1871. kao deveto dijete siromašnih seljačkih roditelja u jednom selu nedaleko od Siska, prema Zagrebu, u T'rebarjevu Desnom, koje leži baš tik do same Save. Moji su roditelji imali jedanaestoro djece, osmero ih je živjelo do nedavno, petero je živih još i sada. Braća i sestre su seljaci. Moj pokojni otac Imbro počeo je gospodariti na tri rali zemlje, ali je neumornim radom, a uz to kao vješt kolar, usprkos mnogobrojne obitelji, postao za dvadesetak godina jedan od prvih gospodara u selu. Svu je djecu slao u školu u susjednu Martinsku Ves, premda je preko tri kilometra daleko i premda je često imao i po tri daka, koje je trebalo odijevati i obuvati i još im davati smoka u školu preko podneva. Selo je najviše zadužio tim što je još u ono doba organizirao zemljišnu zajednicu na modernom temelju po broju duša, a ne po posjedu, te ju je učinio sposobnom da kupi oko tisuću rali šume od grofa Erdodyja, koja je odmah iza sela, razdijelivši seljake na prvu, drugu i treću klasu po broju djece, a oni su se obvezali da će prema tomu i plaćati kroz 20 godina, te je i moj otac plaćao o Đurdevu i o Miholju po 24 forinti, što je za onda bio veliki novac. Premda je bio nepismen, ipak je bio priznati voda u selu. Nije pio, ni pušio, osim pod starost kad je već imao vodenicu na Savi te je kao mlinar morao pušit i. Mati mi je rodena Posilović iz iste zadruge, iz koje je bio i nadbiskup zagrebački toga prezimena. I ona je bila nepismena, ali vrlo darovita i odvažna. Kao mladu snašu htio ju je seoski starješina jedan put udariti batinom, jer da je prekasno došla na rabotu. Ona mu je batinu uzela i potrgala. Za to je bila po patentu osudena na 9 dana zatvora. Iz zatvora je odmah otišla tadašnjemu banu Mažuraniću i postigla da je starje-šina bio svrgnut. Kasnije je bila i u Beču pred tadašnjim carem Franjom Josipom, te je isposlovala da joj je najstariji sin Andrija, otac sadašnjega ministra Pavla, bio pušten iz vojske da pomogne ocu prehranjivati brojnu obitelj. Kad je zloglasni zagrebački veliki župan Stjepan Kovaćević, prozvan Pišta Baći, htio u našoj Martinskoveškoj župi korteširati, stavila mu je moja majka javno pred narodom desetak takvih političkih pitanja na koja nije znao ništa odgovoriti te je sav posramljen otišao na kola i utekao. Medu inim ga je pitala kako je mogao u hrvatskom saboru reći da ima dvije domovine, Ugarsku i Hrvatsku, kad je domovina isto što i mati, a svaki čovjek može imati samo jednu mater.

MOJE ŠKOLOVANJE U ZAGREBU

Moj pokojni brat Ante bio je tri godine stariji od mene, rodio se, naime, 11. lipnja 1868. Kako je obitelj govorila, uvrgao se sav na oca, a ja sav na svoju majku. Roditelji su pristali da on ide u školu u Zagreb, te mu je majka našla neku pomoč kad pokojnog kanonika Rumplera. Da se ja školujem, za to roditelji nisu bili radi prevelike moje kratkovidnosti, koja je od poroda, ali ja sam nagovorio brata, te mi je on prvu godinu pomagao, plaćao stan, i ja sam se, uz pomoć Zagrebačkog društva čovječnosti koje mi je dalo objed u pučkoj kuhinji, od toga doba školovao sam svojim trudom. U svjedodžbi imao sam sve izvrsno i ponašanje uzorno, pa su me za to i bez moje molbe u drugu gimnaziju pozvali u Nadbiskupsko sirotište u Zagrebu. Tu sam došao u sukob sa duktorom (vodom), koji je silio nas male dake da starijima čistimo cipele, a ja sam rekao da hoćemo ako nas mole. Nato me je ćušnuo, a ja sam mu ćušku povratio. Poslije povedene istrage skinuo je tadašnji ravnatelj, a kasnije biskup dako-vački, dr Krapac duktora, ali je mene tadašnjem nadbiskupu Mihaloviću predložio na otpravak iz sirotišta na temelju svjedodžbe okuliste (očnoga specijalista) tadašnjeg dra Jakopovića da ja za dvije, tri godine moram oslijepiti. U trećoj gimnaziji bio sam već sasvim samostalan, a u četvrtoj došao sam u sukob sa razrednikom radi kolega koje je nemilice znao tući, a ja sam kao prvi dak smatrao za svoju dužnost da ih branim. Pred ravnateljem Divkovićem dobio sam pravo, ali ujedno i savjet da ostavim zagrebačku gimnaziju. Četvrtu gimnaziju bio sam na rakovačkoj realnoj gimnaziji kod Karlovca i tu sam isprvice silno stradao, jer nisam imao poznanstva, ni instrukcija.

PRVO MOJE PUTOVANJE PO NARODU

U velikim praznicima poslije treće gimnazije 1886. poduzeo sam prvo svoje dačko putovanje sam samcat iz Zagreba do Koprivnice, i onda Podravinom i Podunavljem do Zemuna i Beograda, a Posavinom natrag u Sisak. Iz Zagreba sam otišao sa 86 novčića, a vratio se sa 32 forinta, premda nisam nigdje novaca molio. Tadašnji direktor velike Beogradske škole - sadašnjega sveučilišta - Kolarac dao mi je na silu 10 dinara, a pravoslavni svećenici u Srijemu primali su me jednako gostoljubivo kao i katolički svećenici. O svom sam putovanju vodio točan dnevnik bilježeći naročito što narod misli o gospodi i o vladi i kakvo je seljačko gospodarstvo u kojem kraju, kakve su škole i putovi itd. Bio sam, naime, već tada definitivno odlučio da danas-sutra neću ni u kakvu službu, nego da ću se posvetiti politici i, kako se to u našoj kući govorilo, da ću učiti i braniti narod. Otac je na to pristao šuteći, ali majka je bila oduševljena, premda je prorekla da ću biti mnogo po zatvorima, ali ništa za to, neka ne budem ni pop, ni fiškal, jer da fiškal mora iz pravoga načiniti krivoga, i obratno, a popov džep da nema dna. O velikim praznicima poslije 4 gimnazije nisam mogao putovati, jer mi je rav-natelj Lipež zadržao svjedodžbu za dug jednoga kolege, koji je sa mnom stanovao. To me je tako ogorčilo da sam peti razred opet nastavio u Zagrehu, moleći ravnatelja Divkovića da me primi, jer da je zagrebačka gimnazija prema rakovačkoj pravo sveučilište.

DALJA MOJA PUTOVANJA

Poslije pete gimnazije proputovao sam slovenske zem je: Štajersku i Korušku, najveći dio Kranjske, Gradišku 1 Goricu, te se iz Trsta preko ~sa-e i 1lrvarskoga pri~rrorja povratio kući. U LjubIjani sam posjetio tadašnjega biskupa dra Misiju, u Gorici nadbiskupa Corna, a u Trstu vodu i prvaka istarskih Hrvata dra Mandića. Prolazeći Vipavskom dolinom, posjetio sam u Gradiški glasovitoga slovenskoga pjesnika Simona Gregorčiča, koji je bio sav zanešen kad sam u pravilnom slovenskom izgovoru napa-met izdeklamirao čitav niz njegovih pjesama, napose njegovu divnu pjesmu Kmetski hiši (Seljačkoj kući). , U šestom razredu gimnazije bilo nas je preko 70. Profesori su bili očajni da nas neće moći ni upoznati, a kamoli ispitati i ocijeniti. Ali ja sam predložio profesorima da čemo mi bolji daci preuzeti brigu za slabije i da ćemo svaki sat staviti svakomu profesoru na raspolaganje dobro pripravljenih daka toliko koliko bude želio. Profesor neće daka loviti, i nepripravni daci neće mucati i profesorima će ostati dosta vremena za tumačenje i za ispitivanje. Bude li trebalo, doći ćemo dragovoljno četvrtkom i nedjeljom u školu. Uspjeh ove organizacije bio je tolik da nas je bilo 36 odlikaša, a od toga 17 koji smo iz svih predmeta imali izvrsno, a ni jedan dak nije imao slabiji red od dobro. Osim toga naš je razred kao cjelina imao uzorno vladanje.

PRVA MOJA DEMONSTRACIJA I PRVI MOJ ZATVOR

Polovicom travnja 1888. ukinuo je tadašnji ban grof Khuen-Hedervary hrvatsku operu jednim potezom pera. Bio sam silno ogorčen i odlučio nešto protiv toga učiniti. Bio bih lako predobio cijeli svoj razred za najoštriju demonstraciju, ali nisam smatrao dopuštenim da nekoga nagovaram na čin za koji sam znao da može imati vrlo neugodnih posljedica. Dne 30. travnja 1888. prikazivala se posljednji put Zajčeva opera (s tekstom pjesnika Huge Badalića) Nikola Zrinjski, a ja sam znao da negdje u trećem činu paša Sokolović nudi Zrinjskomu hrvatsku krunu u sultanovo ime ako mu preda Siget, a Zrinjski da odgovara: "Hrvatima ne treba kralja, Hrvatima ban je kralj". Taj sam prizor upotrijebio da tri put glasno povičem: "Slava Zrinjskomu, dolje tiran Hedervary!" Bio sam uhapšen i na preslušanju mi je odmah rečeno da ću biti pušten ako svoj poklik požalim ili barem izjavim da sam to kazao u oduševljenju i kao izvan sebe. Odgovorio sam da sam to učinio u dubokom uvjerenju, da je Hedervary uistinu tiran i da nije dostojan sjediti na banskoj stolici Zrinjskoga i Jelačića. Treći dan zatvora pokušano je mnogim prijetnjama sa Sudbenim stolom, sa isključenjem iz svih srednjih škola, s izgonom iz Zagreba postići od mene da opozovem, dotično požalim svoj poklik, naravski, zapisnički. Nisam to učinio, pa ipak nisam bio predan sudu i to, kako sam onaj čas čuo, na telefonsku intervenciju samoga grofa Khuena. Kod kuće sam ostao oko godinu dana. Radio sam sve seljačke poslove, išao kao konjar s konjima noću u šumu, družio se isključivo sa svojim seljacima, te su mi oni već u šali tražili, pa i našli djevojku, da se zajedno ženimo, kako je to na selu običaj, već u dvadesetoj godini. Ali ja sam marljivo učio i za maturu te u jesen 1890, zagovo-rom dobrih prijatelja, postignem od zagrebačkog redarstva privatno obećanje da me neće smetati da se do kraja pripravim za ispit zrelosti. Tu mi je sadašnji sveučilišni profesar dr Stanko Hondl na velikoj školskoj ploči u jednoj maloj potkrovnici u Petrinj-skoj ulici sate i sate tumačio fiziku i matematiku, a sa sadašnjim sveučilišnim profeso-rom drom Ivanom Maurovićem čitao sam Horacija i Sofokla (Horacije je najveći pje-snik rimski, a Sofoklo grčki), jer sarn maturu mogao raditi samo kao eksternista prema posebnim strogim propisima, po kojima sam morao znati i djela ovih dvaju pjesnika. Ispit zrelosti sam položio na rakovačkoj realnoj gimnaziji 1891. i odmah s maturalnom svj edodžbom preko Like krenuo u Dalmaciju, koju sam svu dobro proputovao i dobro prošao od Obrovca na Zrmanji do Metkovića na Neretvi. Iz Metkovića pošao sam u Mostar; ali me tu prijaviše neki Srbi, pred kojima sam govorio s velikim oduševljenjem o tadašnjoj izložbi Gospodarskoga društva u Zagrebu, da širim hrvatsku propagandu, te me je redarstvo zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne i Hercegovine. Pod redarstvenom pratnjom vratio sam se parobrodom na Rijeku i onda sam proputovao cijelo Primorje i Gorski Kotar i pun jakih dojmova o narodnom životu došao na sveučilište. Sad sain bio već posve stalno odlučio da se što bolje spremim za javni život, pa sam zamolio neke političke prvake, poimence pokojnoga dra Račkoga, dra Smičiklasa, dra Brestyjenszkoga, dra Borošu i dra Amruša da mi dozvole po jedan put u tjednu doći k njima na objed, da uz žlicu juhe od njih čujem za najvažnije dogadaje iz novije hrvatske političke povijesti, koja za onda nije nigdje bila opisana. Iz svih razgovora, naročito s pokojnim drom Račkim, saznao sam toliko važnih stvari o postanku hrvatsko-ugarske nagodbe i o čitavom našem odnošaju prema Beču i Pešti da sam gotovo danomice sa svojim drugovima na sveučilištu držao velike sastanke, na kojima sam im ponavljao što sam taj dan čuo. Tako je veliki dio sveučilišne mladeži dobio najozbiljniju političku informaciju. To je svim mojim drugovima silno podiglo volju za rad, te smo na tim svojim sastancima stvorili i u praksu proveli naročito ove zaključke: 1) da oni daci koji su najvatreniji Hrvati moraju najredovitije posjećivati,sva predavanja i sve ispite polagati u prvom roku i sa što boljim uspjehom; 2) da se ne smiju upuštati u dnevno strančarstvo ni u politiku na ulici, nego se pripravljati za politički rad u Sveučilišnoj knjižnici, medusobnim razgovorom i putovanjem po narodu. Uto 17 Dalmatinaca i 4 Bosanca s nekoliko šegrta prirediše sveučilišnom profesoru Smičiklasu kao obzorašu demonstraciju pod njegovim prozorima u Mesničkoj ulici pjevajući mu pjesmu "Proklet bio izdajica svoje domovine". Pokojni dr Frank napisao je o tom članak da je demonstraciju vodilo na stotine sveučilištaraca i da joj je prisustvovalo na tisuće zagrebačkog gradanstva na čelu sa svom sveučilišnorn omladinom. Ovo je bio povod da je naš klub javno u Obzoru objelodanio izjavu sa 72 potpisa, u kojoj najoštrije osudujemo spomenutu demonstraciju protiv Smičiklasa te

PRVI MOJ PUT U RUSIJU I MOJE ODSTRANJENJE IZ GIMNAZIJE

Iz škole nisam bio isključen jer mi je razrednik dr Đuro Arnold svjetovao da izostanem, a da ću ipak dobiti svjedodžbu kao izvrstan dak, a profesorski zbor neće biti dužan da me isključi. Ja sam to poslušao i odlučio poći biskupu Strossmayeru u Đakovo, dakako pje&ˇice, da ga zamolim preporučno pismo za Rusiju. Putovao sam preko Moslavine i Požeške kotline preko Krndije. Strossmayer me je primio vrlo ljubazno te je izjavio da bi mi njegova preporuka u Rusiji više škadila nego koristila. No dao mi je toplo pismo na srpskoga mitropolitu Mihajla u Beogradu, koji se baš bio povratio iz Kijeva iz svoga višegodišnjega progonstva od kralja Milana. Mitropolit Mihajio primio me vrlo srdačno i dao mi je kratko, ali vrlo toplo preporučno pismo na sveučilišnoga profesora u Kijevu Rahmanjinova, predsjednika tamošnjeg Slavenskoga dobrotvornoga društva. Dao mi je 10 dinara, kako reče, od svoje sirotinje i oštro preda mnom osudio madžaronstvo hrvatskih Srba uopće, a pravaslavnoga svećenstva u Hrvatskoj napose. Razgovarali smo o politici puna dva sata i na koncu me mitropolit i blagoslovio i svega izljubio, želeći mi najbolji uspjeh u Rusiji. Njemu se od svega najviše svidjelo to što sam mu razložio da kanim u K ijevu provesti samo velike praznike i da nipošto ne bi htio u Rusiji nastaviti gimnaziju, dapače da ne bih htio pohadati ni prve godine tamo na sveučilištu, jer da sam sretan što mi Hrvati imamo i svoje sveučilište, pa ću za to najprije sve svoje nauke, ako bog da, svršiti u Zagrebu, a onda ću kao gotov čovjek u široki svijet, i to najprije opet u Rusiju. U Kijevu sam uistinu dobro naučio ruski, ali kad sam se povratio u Zagreb i nastavio sedmi razred gimnazije, stavilo me redarstvo pod pasku kao tobožnjega rus-koga uhodu, i to još vojničkoga. Ja sam još u šestom razredu sa desetak svojih drugova osnovao čitaonicu u kojoj smo držali sve hrvatske, slovenske i srpske književne listove. Od srpskih spominjem Brankovo Kolo, Bosansku vilu i Stražilovo. Sad smo držali i ruski književni list Njivu, i ja sam gotovo cijeli svoj razred učio ruski. Osim toga smo se sastajali često četvrtkom i nedjeljom u razredu da slabije drugove pripravimo u matematici, fizici i u jezicima. Ravnateljstvu je to postalo sumnjivo, da se tu vodi politika, te mi je ravnatelj Divković jednoga dana u razredu kazao ovo: "Budući da ovaj razred neprestano drži nekakve konventikle (sastanke), to vam nalažem da smjesta ostavite ovaj zavod, a tko želi može poći s vama." Ja se okrenem drugovima i rečem: "Imat ćete već prilike u životu da podete sa mnom, dotično, da radite po svojem uvjerenju, a za sa da je dosta da ja izadem sam." Malo dana iza toga redarstvo me je po noći uhapsilo i odvelo u bolnicu Milosrdne braće i to u odjel za motrenje umobolnih. Vijest se proširila ipak po Zagrebu, a sveučilišni profesor dr Franjo Marković zauzeo se kod tadašnjega načelnika dra Am-ruša da je od trojice liječnika, dra Sladovića, dra Markovića i gradskoga fizika dra Švrljuge, zahtijevao da me na svoju odgovornost proglase umobolnim, ili da me puste na miru. Osmi sam dan pušten iz bolnice, ali sam pod oružničkom pratnjom otprav-Ijen u svoj zavičaj.

PRVA MOJA POLITIČKA ŠKOLA

ujedno izjavljujemo da sveučilišna mladež ne ima ići na ulicu, osim u slučaju da je skrajna potreba sili na protest protiv tudinskih i tiranskih vlastodržaca. Radi ovih posljednjih riječi povedena je na samom sveučilištu istraga protiv svih potpisatelja te rezolucije, a stipendistima se zaprijetilo gubitkom stipendija. Na to je još 14 daka potpisalo rezoluciju, i ovim osamdeset i šest akademičara može se s punim pravom smatrati jezgrom onoga pokreta koji je doskora spalio madžarsku zastavu (dne 16. listopada 1895) i za tim prenio svoje sjedište u Prag, a iz kojega je izašlo ovo današnje pokoljenje, koje sada stoji na čelu kulturnom i političkom životu hrvatskog naroda. Za velikih praznika izmedu prve i dtuge sveučilišne godine bio sam u južnoj Njemačkoj, poimence u Bavarskoj i Wurttembergu, te sam nekoliko tjedana proživio u Munchenu i prilično dobro upoznao tamošnju visoku umjetničku kulturu i posebne političke odnošaje Bavarske prema Pruskoj.

PRVA MOJA POLITIČKA PARNICA I PRVA OSUDA

Dne 23. srpnja 1893. bio sam s drugom Ivicom Kovačevićem poslan u Sisak da zastupam sveučilište kod tristogodišnjice pobjede bana Tome Bakača dne 23. srpnja 1593. Ugovoreno je bilo da se neće držati zdravice pojedinim ličnostima. Ali je ma-džaronski načelnik Fabac taj dogovor prekršio, te je nazdravio tadašnjem banu grofu Khuen-Hedervaryju. Ja sam protiv toga žestoko, ali i stvarno prosvjedovao, veleći: "Mi ovdje slavimo tristogodišnjicu pobjede hrvatskoga bana, a ne slavimo desetogodišnjice pašovanja madžarskoga husara, koji se sam u saboru nazvao tim imenom i još rekao da se ponosi tim nazivom." Radi te izjave bio sam u jesen 1893. osuden u' Petrinji na 4 mjeseca strogoga zatvora. Priziva nisam stavljao, nego sam zatvor odmah nastupio. U zatvoru sam naučio češki i odmah sam pošao u Prag. Tu su mi bili profesori najglasovitiji češki pravnici dr Randa, dr Braf i dr Cuker. Dr Braf vrlo me je zavolio, te sam od njega mnogo naučio, jer je on bio zet češkoga prvaka dra Riegra, te je, kako se kaže, imao u malom prstu svu češku povijest.

OD ZLATNOGA PRAGA DO SPALJENE MADŽARSKE ZASTAVE

U Pragu sam u akademskom društvu Slavia s najvećim uspjehom održao više tečajeva hrvatskoga i ruskoga jezika i tu sam se sprijateljio gotovo sa svim današnjim i s nekim već pokojnim prvacima češkoga naroda. Naročito je srdačno bilo moje prijateljstvo s drom Rašinom, kasnijim ministrom financija Čehoslovačke republike, koji je radi svoga čvrstoga karaktera postao žrtvom atentata. O božićnim i uskrsnim praznicima nisam polazio u domovinu, nego sam ih provodio u češkim obiteljima izvan Praga. Koncem školske godine 1894. upoznao sam se na jednom izletu s današ-njom svojom ženom, koja je onda bila maturantica učiteljske škole, a s kojom sam se pod jesen 1898. u Pragu i vjenčao. Velike praznike 1894. proveo sam kao informator grofa Tome Erdodyja u Štakorovcu kraj Dugoga Sela. Njega sam imao spremiti za prvi državni ispit na hrvatskom sveuči-lištu, ali sam jedva postigao toliko da se za stolom, dok sam ja bio tamo, govorilo hrvatski, i da je grof nabavio par stotina hrvatskih knjiga pravničkoga, gospodarskoga, političkoga i beletrističkoga sadržaja. Ne da se opisati naivno začudenje grofovo, a još više gospode grofice, rodene barunice Rast, kad je došlo tih nekoliko stotina vrlo lijepo-uvezanih knjiga i kad sam im kazao da to nije ni deseti dio onoga što u hrvatskoj književnosti ima trajnu vrijednost. Budući da s grofom nisam imao gotovo nikakva posla, mogao sam se posvetiti isključivo češkome jeziku, to više, što sam danomice pisao češki opširna pisma i prave izvještaje o svem što čitam i radim na adresu spomenute maturantice, koju sam sma-trao svojom zaručnicom. Poslije nekoliko mjeseci stao sam joj pisati hrvatski, ali s češkim tumačem, dok joj, napokon, nisam pisao čisto hrvatski, i to djelomice i ćirilicom, da joj to bude prijelaz za učenje ruskoga jezika. Nato je u jesen 1895. spaljena madžarska zastava gotovo pred očima Franje Josipa I, a ja sam sebi odredio zadaću da dotle, dok drugi izvrše preuzete uloge, ja sam zadržim zapovjednika redarstva, gorostasa dra Jovanovića i da mu na temelju zakonskih ustanova iz Hrvatsko-madžarske nagodbe dakažem da madžarskoj zastavi nema mjesta na hrvatskom teritoriju i da mi madžarsku zastavu palimo kao protest protiv nezakonite madžarske supremacije (prevlasti), a ne možda kao uvredu madžarskomu narodu, pa zato da je zastava i polivena žestom (špiritom), da brže izgori i da ne zaudara, a da nije polivena petroleumom kako su neke kolege predlagali. Ja sam sve to učinio, i s Jovanovićem se gotovo rvao, te sam postigao da su se moji drugovi mogli mirno vratiti na sveučilište, dok je redarstvo mene moglo lako odvesti u zatvor kao kolovodu. Medutim je pokojni dr Lacko Vidrić, kao najljepši momak na sveučilištu, nosio glasovitu hrvatsku sveučilišnu zastavu od 1848, pod kojom je madžarska zastava spaljena, te je održao na sveučilištu skupštinu, gdje je, zaključeno, uz neopisivo oduševljenje, da se cijela skupština prijavi na redarstvo kao moj sukrivac. Ali je redarstvo upravo silom otjeralo većinu daka iz dvorišta, a one koji su ostali pitalo: "Jeste li sudjelovali kod spaljivanja iz oduševljenja ili iz uvjerenja?" Tko god je kazao "iz oduševljenja", toga su jednostavno bacili van, a tko je kazao "iz uvjerenja", toga pridržaše u zatvoru. Takvih je bilo oko 50. No ipak je madžarska vlada javila u svijet da nas je kod spaljivanja bilo samo dvadeset i trojica i da sva ostala mladež osuduje naš čin. I Franjo Josip, u svojoj zahvali glavnomu gradu Zagrebu, nazvao je naš čin kažnjivim, pa su nam zato proricali godine i godine Lepoglave i Mitrovice. No osudeni smo na 2 do 6 mjeseci zatvora, a u svjetsku političku povijest je došla bilješka da je Hrvatska sa svojim državnopravnim odnošajem prema Ugarskoj tako nezadovoljna da je sveučilišna mladež, u prisutnosti samoga vladara, tomu nezadovoljstvu dala izražaja spaljenjem madžarske zastave. Dne 19. studenoga 1895. proglašena nam je osuda. Mi smo svi odmah nastupili zatvor, a nekako pred Božić bili smo svi noću prevezeni u uze Sudbenoga stola bjelovarskoga, i to, kako nam je rekao predsjednik dr Herrenheiser, da se tu za nas može prirediti kustodija honesta ("častan pritvor"). Tako je i bilo, te je cijeli prvi kat uzišta udešen za naše spavaonice, a velika sudbena dvorana za naš studij (učenje) preko dana. Ja sam i ovu zgodu upotrijebio da svoje drugove učim naročito češki, jer smo se dogovarali da poslije zatvora svi odemo na sveučilište u Prag. Radi toga su mene odijelili od ostalih drugova, bacili medu obične kažnjenike prizemno i us-kratili mi hranu izvana, sve to protiv zakona. Na sreću, samo su neki drugovi bili sudeni na 4 mjeseca, te sam 19. ožujka ostao sam, povraćen sam u I kat i tu mi je sad stavljena na raspolaganje gotovo cijela knjižnica Odjela za pravosude u Zagrebu, koju je dr Herrenheiser dao pribaviti za moje drugove. Osim svih potrebnih pravničkih djela bilo je tu i dragocjeno djelo o Rusiji u 3 sveska, u njemačkom prijevodu, pod naslovom Das Reich des Zaren und die Russen što ga je francuski napisao, možda najbolji poznavalac Rusije, Anatole Leroy-Beaulieu, kasnije moj profesor u Parizu. Tu mi je u zatvoru posljednja dva mjeseca radi samoće bila dozvoljena i tamburica.

MOJ DRUGI PUT U RUSIJU. LJUBAV MI SPASILA ŽIVOT

Dne 19. svibnja bio sam pod jakom oružničkom pratnjom odveden iz Bjelovara preko Čazme i Ivanić Grada u svoju zavičajnu općinu i tu predan kotarskom predstoj-niku Badovincu, koji me je istom tada proglasio slobodnim. Sutradan, na moje veliko čudo, dodoše iz Zagreba na kočiji dvije odlične gospode u crnini. Predstaviše mi se kao punica i žena dra Rakoczaya, tadašnjega predsjednika Sudbenoga stola u Zagrebu, koji nas je onako strogo osudio radi spaljenja madžarske zastave. Obadvije gaspode izjaviše da su čule da kanim u Rusiju, da znadu da sam nevino progonjen te mi uručiše pripomoć od 300 forinti za moj put. Od posebnoga odbora za pomoć osu-đenim dacima dobio sam 100 forinti i početkom lipnja 1896. eto me u Moskvi. Po nagovoru nekih zagrebačkih gospoda bio sam nakanio stići u Moskvu do 30. svibnja 1896. kada se imao kruniti car Nikola II i kad je na Hodinskom polju kraj Moskve svaki prisutni učesnik imao pravo dobiti kao spomen na tu krunidbu jedan vrčić s tanjurom i s rupčićem osobito ukusno izvezenim. Te su me gospode molile da za svaku tih carskih darova nakupujem, što sam ja rado obećao. Ali putem sam skrenuo u istočnu Moravsku da se na jednoj željezničkoj stanici barem vidim sa svojom sadašnjom že-nom, a tada učiteljicom u jednom gorskom moravskom seocu. I samo tomu imam da zahvalim što sam zakasnio na krunidbu, gdje je u ogromnoj stisci zadavljeno oko 10.000 ljudi, a teško ranjeno još više koji su, većinom, živi pokopani. Tako mogu reći da mi je moja Ijuliav spasila život. U Moskvi sam stanovao kod poljskoga rodoljuba Chrzanowskoga iz Vilne, kojemu sam poučavao sina u ruskom jeziku, iz kojega je pao u šestoj gimnaziji jer je krivo mislio da kao pravi Poljak ne smije, tabože, učiti ruski. Chrzanowski je imao dva sina, od kojih je mladi, kao šestoškolac, dobio papravak iz ruskaga jezika, jer ga nije htio učiti, kako već spomenuh, iz svoga poljskoga patriotizma. Ja sam mu bio instruktor u ruskom, te mi je on čitao ruske narodne byline (junačke pjesme), a ja sam ga uvjerio da ni ruski jezik, ni te junačke pjesme nisu ništa krive za proganstvo Poljaka u Rusiji i da poljski patriotizam od njega zahtijeva baš to da što bolje prouči i ruski jezik i rusku povijest. Stariji sin bio je moj vršnjak, te smo se vrlo sprijateljili. U Moskvi sam boravio 5 mjeseci i dočekao da je došao tamo tadašnji ruski ministar prasvjete Bogoljepov, kojega sam osabno zamolio da budem primljen na sveučilište u Moskvi. Bogoljepov je u prvi mah oštro izjavio da za mene nije sveučilište, nego Sibirija, ali kad me je saslušao do kraja, napisao mi je odmah rješenje kojim se primam kao slobodni slušatelj s pravom da polažem državne ispite. Medutim, naučna osnova bila je onda takva da bih ja bio morao ostati radi svršetka pravnih nauka više godina u Rusiji, a da sam imao i novaca, nisam htio za tu stvar žrtvovati toliko vremena.

NA POLITIČKOJ ŠKOLI U PARIZU

Iz zagrebačkoga Sveučilišta bio sam isključen još 1893. radi one sisačke afere zbog moga prosvjeda protiv zdravice grofu Khuenu. Sa Sveučilišta u Pragu bio sam takoder isključen u jesen 1894. poradi toga što sam došao u sukob s jednim policajnim ko-mesarom, koji je jednu dačku skupštinu raspustio s obrazloženjem što se govorniku previše pljeskalo. Ujedno sam bio izagnan iz svih kraljevina i zemalja zastupanih na tadašnjem Carevinskom vijeću u Beču. Ja sam se, doduše, u siječnju 1895. upisao na Sveučilište u Pešti te sam i madžarski naučio toliko da sam već mogao polaziti predavanja, ali je u to došlo do spaljenja madžarske zastave pod mojim vodstvom, te sam i sa toga sveučilišta isključen. Srećom sam u Moskvi saznao da u Parizu postoji Slobodna škola političkih znanosti osnovana 1871. Dobijem njezin program i odmah vidim da je to ono što meni treba za potpuni svršetak mojih akademskih nauka. Zato odem u Prag, gdje sam se morao kriti, i tu sam kroz šest tjedana s malom skupinom Hrvata spremio sve da je početkom 1897. počeo izlaziti u Pragu mjesečnik Hrvatska misao, koji sam ja gotovo sav ispunja-vao i u kojem sam prvi put formulirao sve svoje političke i socijalne ideje. Tu sam najviše pisao o djelima glasovitoga ruskoga profesora i povjesničara Karjejeva, koji se najviše bavio tim da ruskoj mladeži dade osnovu za samoobrazovanje, kojim će popuniti sve nedostatke ruske srednje škole i ruskoga sveučilišta. Zato sam u Hrvatskoj rrcisli i priopćio u prijevodu 6 pisama profesora Karjejeva o samoobrazovanju mladeži i savremenom naziranju na svijet. U Pariz sam pošao koncem siječnja 1897, ali se na Političku školu nisam mogao upisati sve do jeseni iste godine, jer školarina za jedan semestar (za pol godine) iznosi 180 franaka, a ja sam u Pariz došao sa 57 franaka. U Parizu su me pomagali moji školski drugovi iz Praga i iz Zagreba. Praznike 1897. proveo sam u Švicarskoj, i to u Lausanni (Lozani), gdje su i kroz praznike mnogo-brojni tečajevi francuskoga jezika i francuske književnosti, i to svi besplatno, te sam tako mogao proučavati političke prilike u Švicarskoj i istodobno se usavršavati u fran-cuskom jeziku. U lipnju 1898. svršio sam prvo godište Političke škole sa sjajnim uspjehom, i to generalnu sekciju (sveopći odjel) na kojoj sam kao osnovne predmete uzeo diplomat-sku povijest, komparativno civilno pravo, etnografiju i financije. Osim toga sam izabrao još devet predmeta te jezike ruski, engleski i njemački. Uto sam doznao da bi moja zaručnica imala postati učiteljicom u Pragu, otkuda je i rodom. Bojao sam se da će pod uplivom čitave rodbine i cijeloga društva, koje je osudivalo moj tobože skitnički život, biti preslaba da se svima odupre, pa sam zato odlučio da se odmah ženim. Stavio sam joj dakle prijedlog da se zahvali na službi, koju je vršila već 4 godine, i kad sam dobio povoljan odgovor, poletih u Prag, i tu smo se vjenčali 23. rujna 1898. Tada sam iz Praga pošao preko Krakova i Lavova i današnje Potkarpatske Rusije u svoj zavičaj u Trebarjevo, ali sam opazio golemu promjenu u ponašanju svih svojih prijatelja, pa i rodbine, od kada sam se oženio, a bez službe i bez imetka. Svi su se bojali da ću im sada pasti na teret, te mnogi nisu htjeli sa mnom ni razgovarati. Živio sam u rodnom selu u najvećoj oskudici puna četiri mjeseca i ujedno se uvjerio da će mi sav moj buduči politički rad biti strahovito oteščan ako ne dovršim svojih akademskih (sveučilišnih) nauka. Svijet će zaboraviti da sam ja bio isključen sa svih sveučilišta u Monarhiji, a za inozemstvo da nisam imao sredstava, nego će svatko misliti da sam svojom nemarnošću ostao dače nedouče. I zato .nekako skucam 300 kruna, naravski, na mjenicu, te početkom veljače 1899. dodoh po drugi put u Pariz, ovaj put i sa ženom. Tomu imam zahvaliti da sam, usprkos skrajnjoj oskudaci, pa i pravomu gladovanju, u pet mjeseci svršio svu gradu i uz to napisao svoju raspravu za diplomu pod naslovom Savremena Hrvatska i južni Slaveni (La Croate actuelle et les Slaves du Sud). Danju sam bio na predavanjima, a na večer kasno u noć diktirao tu raspravu francuski svojoj ženi, koja je čitave partije po mojim bilješkama prepisivala i izradivala. Ocjenu djela preuzeo je već spomenuti glasoviti profesor Anatole Leroy-Beaulieu, koji ju je nekako u svibnju 1899. ocijenio tako sjajno da je napisao, da je to ne samo posve originalno nego i strogo znanstveno političko djelo, kakvoga nema čitava fran-cuska književnost. Ta je ocjena bila razlogom da je to moje djelo iz rukopisa dalo prepisati nekoliko francuskih prvaka, medu njima i tadašnji predsjednik Francuske komore, a kasnije predsjednik Francuske Republike Paul Deschanel. Neki od tih prvaka, saznavši za moje oskudne prilike, dadoše mi radi toga prepisivanja kao neku nagradu, a sama Politička škola na temelju te moje radnje i mojih usmenih i pismenih ispita podijelila mi je diplomu s naslovom Laureat des Sciences Politiques, što znači lovorom ovjeˇ ujedno izjavljujemo da sveučilinčan politički učenjak. Uz to mi je dosudila čitavu političku knjižnicu ponajboljih francuskih djela.

GODINU DANA RADA U PRAGU, A GODINU I POL U ZEMUNU

U srpnju 1899. podoh iz Pariza ravno u Prag jer sam držao da me redarstvo neće uznemirivati; tu sam stanovao u susjedstvu sveučilišnoga profesora Masaryka, sada-šnjega predsjednika Čehoslovačke Republike, s kojim sam se i sprijateljio, ali smo se pplitički razilazili u dva velika pitanja. On se je silno zauzimao za Židove, a ja sam mu rekao da bi se kao rodeni Slovak sa svojim svjetskim autoritetom imao najprije zauzeti za Slovake. Nadalje, on je bio više za njemačku, a ja za rusku orijentaciju (pravac) u češkoj politici. Pisao sam gotovo u sve češke književne i narodno-gospodarske smotre, a bio sam i član redakcije državopravnoga tjednika Samostalnost, u kojem sam obradivao vanj- sku politiku. Kad sam počeo pisati i u dnevne novine, naročito u dnevnik Radikalni listy, što ga je izdavao već spomenuti dr Rašin, dobio sam jednoga dana od redarstva poziv da smjesta ostavim Prag i cijelu austrijsku državnu polovicu. Smislivši sve u jedno, odlučih poći u Zemun da tamo, ostajući na hrvatskom tlu, budem ipak na Balkanu, jer su se tada u Beogradu pripremali sudbonosni dogadaji, te sam lako postlgao da budem balkanski dopisnik za neke češke, francuske i ruske listove. Za vrijeme svoga jednogodišnjega boravka u Pragu napisao sam i više čeških originalnih djela, na temelju kojih me je najstarije češko književno društvo Svatobor priznalo češkim književnikom. Tako sam napisao brošuru pod naslovom Slobodna škola političkih znanosti u Parizu, zatim oveće djelo Savremena Hrvatska (Současne Chorvatskoj), u kojem je došao prvi dio moje političke radnje u Parizu. U Pragu sam napisao i djelo Južni Slaveni (Jižni Slovane), u kojem je drugi dio moje francuske radnje i koje je izašlo u mjesečniku Rozhledy, što ga je izdao Josip Pelco. Napokon napisah djelo Razmišljaji iz medunarodne politike (Uvahy politiky mezinarodni), u kojem sam preveo nekoliko najvažnijih diplomatskih rasprava fran-cuskoga diplomatskoga povjesničara i moga profesora Alberta Sorela. Moj odlazak iz Praga popratila je naročito štampa Narodne socijalne stranke, kojoj je i danas na čelu Vaclav Klofač, najvećim simpatijama i najoštrijim protestom protiv vlade, te me je zamolio da, kao za rastanak, napišem djelce Slavenska mladež i sitni narodni rad, što sam i učinio, te je ova knjižica štampana češki u mnogo tisuća primjeraka. Osim toga je tiskana u glavnom glasilu Narodne socijalne stranke, koji je tada izlazio kao tjednik pod naslovom Češkk Demokracie. 1 u Zemunu me je redarstvo htjelo odmah izagnati, ali je to spriječio sadašnji predsjednik Stola sedmorice dr Aleksandar Badaj, koji je tada u Zemunu bio odvjetnik i najuplivniji član gradskog zastupstva.

MOJE POZNANSTVO SA SRBIJANSKIM POLITIČARIMA I PROUČAVANJE SRPSKIH POLITIČKIH PRILIKA

U Zemunu sam proživio blizu godinu i pol. U Beograd sam polazio isprvice dosta rijetko, jer sam teško dobivao dozvolu za prijelaz u Srbiju. Ali sam se ipak doskora upoznao s nekoliko najuglednijih srbijanskih političkih prvaka, a s trojicom od njih sam se intimno (tijesno) sprijateljio. To bijahu sveučilišni profesor dr Ljuba Jovanović, zatim načelnik makedonskog odjeljenja u Ministarstvu vanjskih posala Sveta Simić, koji je pisao pod imenom Pavle Orlović i koji je kasnije bio srpski poslanik u Sofiji, te tajnik tadašnje Velike škole, a sadašnjega Sveučilišta u Beogradu Živojin Dačić. Više puta sam bio u posjetima i na razgovoru kod tadašnjeg ministra predsjednika Mihajla Vujića, koji je ujedno bio ministar vanjskih posala. Svi su mi se tužili, naravski najpovjerljivije, da je u Srbiji gore negoli u Afganistanu i da ne znaju čime će se završiti tiranija dinastije Obrenovića i apatija (utučenost) srpskoga naroda prema toj tiraniji. U to je doba ponovno počeo izlaziti polumjesečnik Srpslzi književni glasnik, i meni su tu bez promjene štampali dvije oveće radnje, prvu pod naslovom Hrvati i Madžari od 1848. do danas (1901), a drugu Njemačko prodiranje na Balkan. Drugim Drugim se suradnicima nije mogao plaćati nikakav honorar (nagrada), no ja sam, na zagovor Ljube Jovanovića, za svaku radnju dobio honorar od 26 dinara. To su ujedno svi dinari koje sam ja uz onih 10 dinara od ravnatelja Velike škole i 10 od mitropolita Mihajla donio iz Srbije. I Mihajlo Vujić i Sveta Simić često me nagovarahu da stupim u srpsku diplomatsku službu, ili da barem primim saradivanje u srpskom dopisnom uredu, kojemu da bih mogao brzo postati i šefom. Otklonio sam i jedno i drugo uljudno, ali i odlučno, osobito ovo posljednje, jer biti suradnikam pa i šefom službenoga dopisnoga ureda, to znači biti službenikom svake vlade. U Zemunu sam proživio od ljeta 1900. do početka 1901, kada sam se preselio u češko selo kraj Daruvara Končanicu na poziv tamošnjega posjednika Josipa Krepelke, koji me je i u Parizu pomagao. Tu sam proveo nekoliko mjeseci u velikoj oskudici, te sam za vrijeme saborskih izbora, koje je grof Khuen dao provesti u jesen 1901 -godinu dana prije izminuća saborskog perioda da iznenadi opoziciju, što mu je i uspjelo - bio zatvoren samo zato što sam u neka velika podravska sela došao i seljaštvo savjetovao da glasuje za opoziciju. Madžarona je taj put bilo izabrano 77, a opozicionalaca samo jedanaest. I od tih je jedanaest zastupnika dr Josip Frank s Milom Starčevićem stajao na strani kao Čista stranka prava, te mnogo oštrije pobijahu ostalu opoziciju negoli vladu. Ostatak od 9 zastupnika združio se u Hrvatsku ujedinjenu opoziciju, te me na prijedlog dra Derenčina izabere svojim tajnikom sa tisuću kruna plaće godišnje, i ja se sada preselim iz Končanice u Zagreb, nekako polovicom 1902, gdje sam od tada i ostao. Hrvat ska ujedinjena opozicija nije imala upravo nikakve organizacije ni političke, ni financijalne, te je meni povjereno da tomu doskočim. Napisao sam u Ameriku više tisuća pisama, a po Hrvatskoj sam stao putovati od mjesta do mjesta, ali sam radi toga doskora dospio u zatvor.

PRVE MOJE POLITIČKE KNJIŽICE S NACRTOM PROGRAMA SELJAČKE POLITIKE

Još u Zemunu napisao sam knjižicu Kako ćem~ iz našega zla u dobro, u kojoj je na koncu mojih 12 ili 14 točaka koje se mogu smatrati jezgrom socijalnoga programa Seljačke stranke. Ta je knjižica izašla u Sisku tiskom Janka Dujaka, a na moj trošak, u 3.000 komada. Baš je bila rasprodana, kad je zaplijeniše. U jesen 1902. izdao sam knjižicu pod naslovom Najjača stranka u Hrvatskoj, u kojoj sam obradio misao da je ta najjača stranka hrvatsko seljaštvo, kojemu njegov život i njegova narodna i državopravna svijest daje već gotov program i sad samo treba provesti organizaciju seljaštva da se pravom narodnom snagom taj pragram oživotvori. I ova druga knjižica bila je zaplijenjena, ali, srećom, istom onda kad sam već gotovo sve primjerke raspro-dao, dotično razaslao. Ovu je knjižicu tiskala Dionička tiskara, izdao sam je o svom trošku, i to 2.000 komada. U jesen 1902. počeo sam izdavati mjesečnik u slavenskom demokratskom duhu pod naslovom Hrvatska misao, koja je jednu godinu, još 1897, izlazila u Pragu u istom slavenskom i seljačkom duhu.

HRVATSKA MISAO IMALA JE PRIDOBITT NAŠU ŠKOLOVANU GOSPODU ZA SELJAČKU POLITIKU

Hrvatsku misao izdavao sam kroz puna tri godišta, a negdje u srpnju 1904. štampao sam i u tom listu i u posebnoj knjižici prvi nacrt potpunoga progama Hrvatske seljačke stranke. Taj ie nacrt koncem iste godine bio temeliem za sastav definitivnog programa hrvatske seljačke politike. Prve godine - 1903. do 1904 - bila je Hrvatska misao aktivna i dobro se ukorijenila medu inteligencijom. Druge godine - 1904. do 1905 - imala je malen deficit. Treće godine ostavila ju je sva mlada inteligencija radi toga što sam u njoj osudio košutovsku politiku Hrvatskosrpske koalicije, a starija inteligencija ostavila ju je zato što sarr. medu tim osnovao Hrvatsku seljačku stranku. Od nje mi je ostao dug koji sam više godina isplaćivao.

MOJE STRADANJE RADI OBRANE ZAGREBAČKIH SRBA I RADI OŠTROGA POBIJANJA MADŽARIZACIJE

Dne prvoga, drugoga i trećega rujna 1902. bile su u Zagrebu žestoke protusrpske demonstracije izazvane člankom u zagrebačkom dnevniku Srbobranu, preštampanom iz beogradskoga Srpskoga književnog glasnika pod naslovom Rat do istrage (do uništenja). Ja sam stanovao na Prilazu broj 15, a kraj mene je bio dućan Srbina Popovića, te sam na svoje oči gledao s prvog kata kako se taj dućan razbija i sva imovina uništuje. Drugi dan toga razbijanja, dne 2. rujna, na poruku svoje žene sidem pred narod i održim posve kratak govor veleći da nam naši Srbi, doduše, svojim prkosom i svojim madžaronstvom dosta smetaju, ali da su oni naša braća i da zato nije čovječno, ni, politički mudro, protiv njih ovako postupati. Madžari, naprotiv, s kojima imamo državnopravni ugovor, po kojemu u Hrvatskoj ima vladati samo hrvatski jezik i vijati se samo hrvatska zastava, krše taj ugovor i žele učiniti od nas Hrvata svoje roblje. Ako, dakle, narod hoće protestirati protiv bezakonja i nasilja, ima dosta prilike, na primjer na državnom kolodv oru, gdje su sve sami protuzakoniti madžarski napisi. "Vi, koliko vas ima, možete igrajući se skinuti sve one protuzakonite napise, metnuti ih u škrinju i poslati u Peštu Kossuthu i Tiszi da ih sebi objese na nos." U prvi mah htio je narod i na mene navaliti, ali su nato neki mladići stali vikati: "Dajte mu mira, to je onaj Radić koji je prije šest godina spalio madžarsku zastavu. On pravo govori, pustimo Vlahe na miru pa idimo na kolodvor da skinemo madžarske napise." Kad je mnoštvo krenulo prema Sveučilišnom trgu, već je tu bilo redarstvo i oružništvo, i ja sam, naravski, uhapšen. Radi ovoga govora osuden sam na 6 mjeseci tamnice poslije jednomjesečne istrage, u kojoj je policija pokušala pritiskom i novcem iznuditi protiv mene svjedočanstvo da sam htio razoriti državni kolodvor.

SVOJA KUĆICA - SVOJA SLOBODICA

Još za vrijeme istrage počelo je redarstvo uznemirivatl moju ženu i djecu, jer da nisu zavičajni u Zagrebu. Imali smo, srećom, taj čas 1.000 kruna, i to 600 od Matice hrvatske za moje djelo Djevojački svijet, a 400 od spomenutoga češkoga društva Svatobor u Pragu, te je moja žena mogla u Zagrebu, u Medašnoj ulici pogoditl jednu prizemnu kuću, zakapariti je i uz pomoć dobrih prijatelja makar i na dug kupiti i na sebe prenijeti.

Stjepan Radić i kronologija HSS-a

 

Povijest HSS-a (kronologija događaja)

Životopis Stjepana Radića

 

Povijest HSS-a (kronologija događaja)

 

1904.- 1918.

U rujnu Stjepan Radić (11.6.1871. – 8.8.1928.) održava prve sastanke sa seljacima u Molvama, Virju i Novigradu.5. prosinca sastaju se u Zagrebu , S.Radić, dr. Antun Radić, dr. Svetimir Korporić, dr. Milan Krištof, Ivan Gmajner i dr. Benjamin Šuperina, te se dogovorili da se ima osnovati nova politička stranka pod nazivom Hrvatska pučka seljačka stranka i konstituirali kao njezin Privremeni odbor.22. prosinca prihvaćen je Program stranke, pa se taj dan uzima kao dan osnivanja stranke.

 

1905.

9. siječnja održan je treći sastanak Privremenog odbora (36 odbornika), po prvi puta sa seljačkom većinom. Odbor donosi Privremeni red za organiziranje stranke. U veljači se održavaju prvi sastanci za organiziranje stranke na selu. Na sastanke osim muškaraca dolaze i žene, što se do tada u političkom životu Hrvatske nije dogodilo.

16. i 17. rujna održana je prva Glavna skupština HPSS. Na skupštini je bilo nazočno 325 delegata od kojih 90% seljaka. Skupština je prihvatila Program stranke i za predsjednika Glavnog odbora stranke izabrala Stjepana Radića, te prihvatila zaključak kojim se zahtijeva donošenje zakona o općem biračkom pravu.

Na sastanku hrvatskih zastupnika iz Hrvatske, Dalmacije i Istre donesena je 3. listopada 1905. godine Riječka rezolucija, a na sastanku srpskih zastupnika iz Hrvatske i Slavonije u Zadru, donesena je 17. listopada Zadarska rezolucija, na čijim temeljima je stvorena Hrvatsko-srpska koalicija. Hrvatska pučka seljačka stranka toj koaliciji nije pristupila, a S. Radić je Riječku rezoluciju oštro napao.

 

1906.

16. rujna održana je druga Glavna skupština HPSS, na kojoj je nazočno 1 500 predstavnika (delegata). U prosincu počinje izlaziti tjednik ''DOM'', kao glasilo HPSS.

HPSS sudjeluje po prvi puta na izborima za Sabor, na kojima dobiva 600 glasova, ne osvojivši ni jedan zastupnički mandat.

 

1907.

25. kolovoza održana je treća glavna Skupština HPSS. Na skupštini je bilo nazočno 2 000 predstavnika (delegata).

 

1908.

27. i 28. veljače na izborima za Sabor HPSS dobiva 1 500 glasova i osvaja dva zastupnička mandata. U Sabor ulaze: Stjepan Radić i Vinko Lovreković, prvi seljak zastupnik u povijesti hrvatskog Sabora.

 

1910.

20. kolovoza održana Glavna skupština HPSS na koju su po povi put pozvane i žene.

 

1911.

15. i 16. prosinca na izborima za Sabor HPSS dobiva 16000 glasova i osvaja 9 mandata. 9 zastupnika HPSS, među kojima i 5 seljaka od pluga i motike.

 

1913.

16. prosinca na saborskim izborima HPSS dobiva 17000 glasova, ali osvaja samo 3 mandata. U Sabor kao zastupnici ulaze Stjepan Radić, te seljaci Vinko Lovreković i Tomo Jalžabetić.

 

1914.

28. lipnja dogodio se sarajevski atentat, a 27. srpnja započinje Prvi svjetski rat.

 

1915.

U Parizu osnovan Jugoslavenski odbor, koji se zalaže za osnivanje južnoslavenske države izvan okvira Austro-Ugarske monarhije.

 

1917.

20.7. srpska vlada (Nikola Pašić) i Jugoslavenski odbor (Ante Trumbić) potpisuju Krfsku deklaraciju. S. Radić smatra da je još uvijek moguće u Austro-Ugarskoj ostvarenje hrvatske državnosti, dok stvaranje neke nove južnoslavenske države besmisleno, ako u takvoj državi uz Hrvate, Srbe, ne bi bili i Bugari, a na područje Hrvatske očuvana hrvatska državnost.

Povijest HSS-a (kronologija događaja)

 

1904.- 1918.

U rujnu Stjepan Radić (11.6.1871. – 8.8.1928.) održava prve sastanke sa seljacima u Molvama, Virju i Novigradu.5. prosinca sastaju se u Zagrebu , S.Radić, dr. Antun Radić, dr. Svetimir Korporić, dr. Milan Krištof, Ivan Gmajner i dr. Benjamin Šuperina, te se dogovorili da se ima osnovati nova politička stranka pod nazivom Hrvatska pučka seljačka stranka i konstituirali kao njezin Privremeni odbor.22. prosinca prihvaćen je Program stranke, pa se taj dan uzima kao dan osnivanja stranke.

1905.

9. siječnja održan je treći sastanak Privremenog odbora (36 odbornika), po prvi puta sa seljačkom većinom. Odbor donosi Privremeni red za organiziranje stranke. U veljači se održavaju prvi sastanci za organiziranje stranke na selu. Na sastanke osim muškaraca dolaze i žene, što se do tada u političkom životu Hrvatske nije dogodilo.

16. i 17. rujna održana je prva Glavna skupština HPSS. Na skupštini je bilo nazočno 325 delegata od kojih 90% seljaka. Skupština je prihvatila Program stranke i za predsjednika Glavnog odbora stranke izabrala Stjepana Radića, te prihvatila zaključak kojim se zahtijeva donošenje zakona o općem biračkom pravu.

Na sastanku hrvatskih zastupnika iz Hrvatske, Dalmacije i Istre donesena je 3. listopada 1905. godine Riječka rezolucija, a na sastanku srpskih zastupnika iz Hrvatske i Slavonije u Zadru, donesena je 17. listopada Zadarska rezolucija, na čijim temeljima je stvorena Hrvatsko-srpska koalicija. Hrvatska pučka seljačka stranka toj koaliciji nije pristupila, a S. Radić je Riječku rezoluciju oštro napao.

 

1906.

16. rujna održana je druga Glavna skupština HPSS, na kojoj je nazočno 1 500 predstavnika (delegata). U prosincu počinje izlaziti tjednik ''DOM'', kao glasilo HPSS.

HPSS sudjeluje po prvi puta na izborima za Sabor, na kojima dobiva 600 glasova, ne osvojivši ni jedan zastupnički mandat.

 

1907.

25. kolovoza održana je treća glavna Skupština HPSS. Na skupštini je bilo nazočno 2 000 predstavnika (delegata).

 

1908.

27. i 28. veljače na izborima za Sabor HPSS dobiva 1 500 glasova i osvaja dva zastupnička mandata. U Sabor ulaze: Stjepan Radić i Vinko Lovreković, prvi seljak zastupnik u povijesti hrvatskog Sabora.

 

1910.

20. kolovoza održana Glavna skupština HPSS na koju su po povi put pozvane i žene.

 

1911.

15. i 16. prosinca na izborima za Sabor HPSS dobiva 16000 glasova i osvaja 9 mandata. 9 zastupnika HPSS, među kojima i 5 seljaka od pluga i motike.

 

1913.

16. prosinca na saborskim izborima HPSS dobiva 17000 glasova, ali osvaja samo 3 mandata. U Sabor kao zastupnici ulaze Stjepan Radić, te seljaci Vinko Lovreković i Tomo Jalžabetić.

 

1914.

28. lipnja dogodio se sarajevski atentat, a 27. srpnja započinje Prvi svjetski rat.

 

1915.

U Parizu osnovan Jugoslavenski odbor, koji se zalaže za osnivanje južnoslavenske države izvan okvira Austro-Ugarske monarhije.

 

1917.

20.7. srpska vlada (Nikola Pašić) i Jugoslavenski odbor (Ante Trumbić) potpisuju Krfsku deklaraciju. S. Radić smatra da je još uvijek moguće u Austro-Ugarskoj ostvarenje hrvatske državnosti, dok stvaranje neke nove južnoslavenske države besmisleno, ako u takvoj državi uz Hrvate, Srbe, ne bi bili i Bugari, a na područje Hrvatske očuvana hrvatska državnost.

 

1918. - 1928.

5.-6. listopada osnovano je u Zagrebu Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba.

29. listopada Hrvatski sabor raskida državnopravne veze s Austro-Ugarskom, a Hrvatsku proglašava nezavisnom državom, te istovremeno donosi odluku o pristupu u zajedničku Državu Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS). Sabor priznaje Narodnom vijeću SHS vrhovnu vlast.

21. studenog u ''DOM-u'' objavljen članak S. Radića ''U jugoslavenskom jedinstvu hoćemo svoju hrvatsku državu.''

23. studenog donesen je Naputak Narodnog vijeća SHS delegaciji za pregovore u utanačenje ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom Srbijom.

24. studenog – Govor Stjepana Radića na sjednici središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS – ''Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu.''

1.prosinca 1918. Adresa delegacije Narodnog vijeća SHS regentu Aleksandru i proglašenje nove države Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Ulazak Hrvatske u ovu državnu tvorevinu Hrvatski sabor nije odobrio ni potvrdio, na što je opetovano ukazivao Stjepan Radić, osporavajući na taj način njezin legitimitet.

31. prosinca u ''DOM-u'' objavljen članak S. Radića ''Republika ili slobodna narodna država konstituanta ili narodni revolucionarni sabor''.

''…Zato seljačka stranka nauča da mi Hrvati hoćemo republiku po američkom uzoru.''

 

1920.

5. rujna izbija pobuna seljaka u Velikom Grđevcu zbog žigosanja stoke. Pobuna se širi na sve dijelove sjeverne Hrvatske. Pobuna je krvavo ugušena.

28. studenog održavaju se izbori za ustavotvornu skupštinu (konstituantu) nove države Kraljevine SHS.

Hrvatska pučka seljačka stranka je dobila 230.590 glasova i osvojila 50 zastupničkih mjesta.

8. prosinca S. Radić govori na velikom zboru u Zagrebu, na kojem se sakupilo 100.000 pristaša i objavljuje promjenu imena HPSS u HRVATSKA REPUBLIKANSKA SELJAČKA STRANKA, što je potvrdila i izvanredna skupština stranke održana istoga dana. Na zboru je naglasio da HRSS neće sudjelovati u Ustavotvornoj skupštini, dok se sporazumno (sa Srbijom) ne riješe bitna pitanja uređenja novostvorene države, oštro se protiveći majorizaciji i centralizmu.

12. prosinca sastaje se Konstituanta, na kojoj od hrvatskih stranaka nisu bili nazočni zastupnici Hrvatske republikanske seljačke stranke (50 zastupnika) i Hrvatske stranke prava (2 zastupnika).

12. prosinca sazvana je sjednica zastupnika HRSS, kao tijelo pod nazivom ''zastupnička republikanska većina banske Hrvatske'', na kojoj je zaključeno, da se u Zemun uputi delegacija stranke, radi kontakta s drugim važnim strankama u Konstituanti i prikupljanja informacija o njihovim stajalištima o bitnim ustavnim pitanjima (obliku vladavine i ustrojstva države) i postupku donošenja ustava (način izglasavanja).

 

1921.

8. i 9. siječnja održana je druga sjednica zastupnika HRSS, a 10. i 11. veljače, treća.

S treće sjednice upućena je ''Poruka zastupničke republikanske većione banske Hrvatske regentu Srbije Aleksandru''. U poruci se adresatu jasno stavlja na znanje: da se hrvatski narod nije odrekao svoje državnosti na teritoriju na kojem živi, da na tom teritoriju želi ostvariti svoju neutralnu seljačku republiku i svoj poseban ustavotvorni Sabor, sve kao preduvjet za pravedan sporazum sa Srbijom.

9. veljače osnovan je Hrvatski radnički savez, sindikalna organizacija za zaštitu i poboljšanje socijalnog položaja radnika.

14. svibnja na šestoj sjednici ''zastupničke republikanske većine banske Hrvatske'' u trećem čitanju prihvaćen je USTAV ILI DRŽAVNO UREĐENJE NEUTRALNE SELJAČKE REPUBLIKE HRVATSKE. Prema odluci sedme sjednice zastupstva od 26. lipnja 1921. Ustav je ''stupio na snagu''. Kada je u svim općinama banske Hrvatske u narodu proglašen i od naroda prihvaćen.

28. lipnja donesen je Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca tzv. Vidovdanski ustav, izglasan s 223 glasa od nazočnih 285 zastupnika (poslanika). Ukupni broj zastupnika bio je 419.

 

1923.

Na izborima održanim 18. ožujka Hrvatska republikanska seljačka stranka dobila je 473.733 glasova i 70 zastupničkih mandata, prikupivši tako po prvi put većinu hrvatskih glasova sjeverne i južne Hrvatske i glasove u Bosni i Hercegovini.

18. ožujka izabrani hrvatski zastupnici (61 iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i 9 zastupnika iz Bosne i Hercegovine), donose 25. ožujka kao '' Hrvatsko narodno zastupstvo '' zaključke kojima se zahtijeva rješenje hrvatskog pitanja u novostvorenoj državi.

12. i 13. travnja održavaju se u Zagrebu pregovori stranaka tzv. federalističkog bloka ( Hrvatske republikanske seljačke stranke, Slovenske Ljudske stranke i Jugoslavenske muslimanske organizacije ) i Narodne radikalne stranke. Rezultati pregovora formulirani su u dokumentu nazvan Markov protokol. Međutim , srpski radikali odmah nakon povratka u Beograd od protokola odustaju.

15. travnja Stjepan Radić drži govor na borongajskim livadama u Zagrebu pred 120.000 ludi, te na odustanak srpskih radikala od Markovog protokola, izjavljuje: ''Braćo! Mi nemao posla s državnicima koji osjećaju za sobom duh naroda, nego sa državnicima, političarima koji se oslanjaju na oštricu bajunete, i neka se oslone do kraja, vidjet ćete što će biti. (''Neka se zakolju''). Zato su došli k nama u Zagreb radikali, u dva dana našeg razgovora najviše smo razgovarali o tome hoće li se oni odreći sile, hoće li jednom spoznati da ih sila vuče u propast, a nas u nepriliku. Gdje je ta sila vuče u propast, a nas u nepriliku. Gdje je ta sila koja nas može upropastiti? (''Nema je''). Čim su potpisali ovo, odmah im je bilo žao. Kad su došli u Beograd, taj dokument turio je u džep gospodin Pašić i pokazao ga trojici od četvorice.''

01. srpnja na sjednici Glavnog odbora HRSS, odobren je prekid pregovora sa srpskim radikalima, te izabrano novo predsjedništvo Stranke sa Stjepanom Radićem, kao predsjednikom Josipom Predavcem, Vladkom Mačekom, Jurom Valečićem i Dragutinom Kovačevićem, kao potpredsjednicima, te tajnicima Jurjom Krnjevićem, Ljudevitom Kežmanom i Stjepanom Košutićem.

U noći između 22. i 23. srpnja Stjepan Radić, ilegalno odlazi u inozemstvo preko Mađarske, te kasnije o tome piše: “U srpnju 1923. godine poslije izbora iste godine od 18. ožujka bio sam prisiljen ostaviti Hrvatsku, te sam proživio pet mjeseci u Londonu, pet mjeseci u Beču i dva mjeseca u Moskvi. Dne 12. kolovoza 1924. vratio sam se u Zagreb, a dne 5. siječnja 1925. bio sam uhapšen i odmah predan sudu.” (S. Radić, Politički spisi, 1971)

Glavni cilj odlaska S. Radića u inozemstvo bio je, INTERNACIONALIZACIJA HRVATSKOG PITANJA.

 

1924.

27. lipnja 1924. S. Radić upućuje generalnom sekretaru Međunarodnog seljačkog vijeća u Moskvi, Smirnovu pismo, u kojem ga obavještava, da kao predsjednik HRSS, temeljem ovlaštenja Hrvatskog narodnog zastupstva od 01. svibnja 1924. , Hrvatska republikanska seljačka stranka stupa u Seljačku internacionalu, - to jest – Međunarodni savez svega organiziranog seljaštva.

U pismu naglašava, da HRSS ostaje pri svojem programu i svojoj taktici…. ( FČ, 250 –253 )

Pri povratku u domovinu, tijekom putovanja, upitan od dr. Mačeka o rezultatima posjeta Moskvi, Radić odgovara: “Ništa! Komunisti ne žele saveznike, nego samo sluge.”

12. listopada S. Radić drži govor na javnoj skupštini u Vrpolju u kojem se opetovano suprostavlja beogradskom centralizmu, zahtijevajući potpunu ravnopravnost u odnosima između Hrvatske i Srbije.

10. studenog kraljevskim ukazom raspušten je Parlament i zakazani izbori za 8. veljače 1925.

23. ili 24. Prosinca vlada Pašić-Pribičević donosi odluku, kojom se HRSS stavlja pod udar Zakona o zaštiti javne bezbjednosti i poredka u državi iz 1921. Navedeni zakon bio je po svojem sadržaju prošireni dekret iz 1920. godine pod nazivom OBZNANA, pa je u javnosti zbog njihove međusobne povezanosti i sam zakon kolokvijalno nazivan “Obznana”.

 

1925.

1. siječnja kralj Aleksandar potvrdio je odluku o “Obznani” protiv HRSS, nakon čega su već 2. siječnja uhićeni članovi vodstva HRSS: Vladko Maček, Josip Predavec, Juraj Krnjević, August Košutić i Stjepan Košutić.

5. siječnja uhićen je Stjepan Radić.

8. veljače održani su izbori za Parlament na kojima je HRSS dobila 532.872 glasova i osvojila 67 zastupničkih mjesta (mandata).

4. ožujka Hrvatsko narodno zastupstvo donosi zaključak o ulasku HRSS u Blok narodnog sporazuma i seljačke demokracije u koji ulaze HRSS, Demokratska stranka, Slovenska ljudska stranka i Jugoslavenska muslimanska organizacija.

27. ožujka Pavle Radić, po uputi i ovlaštenju S. Radića pročitao je u Narodnoj skupštini u ime HRSS izjavu, kojom HRSS priznaje sveukupno političko stanje po Vidovdanskom ustavu, ističući istovremeno potrebu revizije toga ustava temeljem narodnog sporazuma između, hrvatskog, srpskog i slovenskog naroda na temelju stvarne ravnopravnosti. HRSS mijenja naziv Hrvatska seljačka stranka.

26. travnja Glavni odbor HSS prihvaća izjavu Pavla Radića u Narodnoj skupštini, te anulira veze sa seljačkom internacionalom.

14. srpnja potpisan je Akt o sporazumu Narodne radikalne stranke i Hrvatske seljačke stranke.

18. srpnja sastavljena je radikalno-radićevska vlada, te iz zatvora pušten S. Radić i ostali zatvoreni prvaci HSS-a. U vladu su ušli Pavle Radić, dr. Nikola Nikić, dr. Benjamin Šuperina i dr. Ivan Krajač, a 17. Listopada i S. Radić, kao ministar prosvjete.

11. listopada održana je u Zagrebu osnivačka skupština “Seljačke sloge”, organizacije za promicanje i čuvanje narodne kulture i prosvjećivanja seljaštva, te suzbijanja nepismenosti.

 

1926.

20. studenog raspisani su izbori za oblasne skupštine temeljem Zakona o oblasnoj i sreskoj samoupravi.

9. prosinca umire Nikola Pašić, predsjednik Narodne radikalne stranke.

 

1927.

23. siječnja provode se izbori za oblasne skupštine. Kraljevstvo SHS bilo je teritorijalno podijeljeno u 33 oblasti. Hrvatsko područje podijeljeno je u 6 oblasti, od kojih je najveća i najmnogoljudnija bila Zagrebačka oblast.

Na izborima HSS je dobio 264 mandata, od toga u Zagrebačkoj 70 (od ukupno 80), u Osječkoj 59 (od 77), u Splitskoj 25 (od 49) u Dubrovačkoj 10 (od 12) itd.

28. siječnja sastaje se u Beogradu Klub zastupnika HSS, oštro protestirajući protiv nasilja na izborima na oblasne skupštine, što je dovelo do raskida koalicije s Narodnom radikalnom strankom, te HSS ponovno prelazi u oporbu.

23. veljače održane su prve sjednice oblasnih skupština. U Zagrebačkoj oblasnoj skupštini za predsjednika je izabran dr. Vladko Maček, a za potpredsjednika Andro Pankretić, seljak iz Gaja, brat djeda pok. Josipa Pankretića. Za predsjednika Oblasnog odbora (izvršni organ) izabran je Stjepan Radić.

11. rujna održavaju se izbori za Narodnu skupštinu. Na tim izborima HSS je dobila 381.371 glas i osvojila 61 zastupnički mandat.

11. studenog dolazi do stvaranja Seljačko-demokratske koalicije, koju čine Hrvatska seljačka stranka i Samostalna demokratska stranka.

 

1928.- 1941.

4. siječnja opozvana je Obznana protiv HSS.

20. lipnja u Narodnoj skupštini, Puniša Račić, ubija hrvatske narodne zastupnike dr. Ă�uru Basaričeka i Pavla Radića, te teško ranjava Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Granđu.

1. kolovoza u Zagrebu se sastaje Klub seljačko-demokratske koalicije. Na sastanku su doneseni zaključci, kojim se osporava Narodnoj skupštini, koja je istoga dana zasjedala u krnjem sastavu u Beogradu, pravo da donosi zaključke koji bi obvezivali cijelu državu, a oni koji bi bili doneseni, smatraju se ništetnima za prečanske krajeve i hrvatski narod, da je dosadašnje državno uređenje u svijesti naroda u cjelini poništeno poznatim događajima (misli se na atentat u Skupštini), te da će se povesti najodlučnija borba za novo državno uređenje. (FČ, 288-289)

8. kolovoza u Zagrebu umire Stjepan Radić.

12. kolovoza pogreb Stjepana Radića. Prema procjenama na pogrebu je bilo nazočno 300.000 ljudi.

13. kolovoza za predsjednika HSS izabran je dr. Vladko Maček. (20.7.1879. – 15. svibnja 1964.)

9. rujna na zboru HSS-a u Zaprešiću, predsjednik dr. Vladko Maček izjavljuje: “….. Kažem otvoreno, ne idemo za tim, da rušimo državu, ne idemo izvan državnih granica, ali unutar granica ove države mora Hrvat biti jedini gospodar na hrvatskom teritoriju. Mora imati svoj sabor, svoju vladu, ali i u svim ostalim poslovima, koji ostaju u državi zajednički, mora biti zagarantirana puna ravnopravnost, a ne da manjina vlada nad većinom kao ovih zadnjih 10 godina….” (FČ, 290)

1929.

6. siječnja proglašenje diktature kralja Aleksandra: Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 28. lipnja 1921. prestaje važiti, raspušta se Narodna skupština izabrana 11. studenog 1927. godine, a novi zakoni donosit će se kraljevim ukazom, kao i stari ukidati.

Krajem siječnja zabranjen je rad Hrvatskoj seljačkoj stranci.

Osnovan je Sud za zaštitu države u Beogradu.

U kolovozu vodstvo HSS-a u inozemstvo upućuje glavnog tajnika Stranke dr. Jurja Krnjevića i potpredsjednika ing. Augusta Košutića, kako bi svjetsku javnost upoznali s političkim stanjem u državi nakon proglašenja šestosječanjske diktature i političkim prilikama u Hrvatskoj u kojoj je uvedena apsolutistička vladavina i teror.

Dr. Juraj Krnjević nastanio se u Ženevi, sjedištu Lige naroda, a ing. Augustin Košutić, 1931. se trajno nastanjuje u Beču.

3. listopada - proveden je novi upravni ustroj države na devet banovina, a naziv države Kraljevina SHS, promijenjen u Kraljevina Jugoslavija.

10. prosinca uhićen je Josip Predavec, potpredsjednik HSS-a, i na montiranom procesu zbog stečaja Seljačke zadružne banke, osuđen 7. lipnja 1930. na dvije i pol godine zatvora.

22. prosinca uhićen je dr. Vladko Maček, pod optužbom da je upleten u zavjeru protiv režima.

 

1930.

4. siječnja – uhićeni predsjednik HSS-a dr. Vladko Maček, odveden je na Sud za zaštitu države u Beogradu.

25. siječnja narodni zastupnici HSS u emigraciji ing. Augustin Košutić i dr. Juraj Krnjević, podnose Ligi naroda sa sjedištem u Ženevi Memorandum. U Memorandumu se u 8 točaka opisuje položaj Hrvatskog naroda u Kraljevini Jugoslaviji od njezina stvaranja, te se naglašava da probleme nastale između Hrvatske i Srbije treba riješiti, kako bi se omogućilo stabiliziranje mira na ovom osjetljivom dijelu Europe.

14. lipnja Sud za zaštitu države donio je oslobađajuću presudu protiv dr. V. Mačeka. Istovremeno je osuđeno 14 optuženih na vremenske kazne od 6 mjeseci do 15 godina. Na najstrožu kaznu od 15 godina robije osuđen je haesesovac Ivan Bernardić.

 

1931.

3. rujna kralj Aleksandar objavljuje Ustav Kraljevine Jugoslavije. Budući da ga je donio sam kralj, a ne parlament, nazvan je Oktroirani ( nametnuti ) ustav.

10. rujna proglašen je izborni zakon, koji je predstavljao karikaturu takvog zakona.

21. rujna raspisani su izbori za Narodnu skupštinu za 8. studenog.

8. studenog održani izbori bili su također karikaturalni budući da se je moglo glasovati samo za jednu zemaljsku listu predsjednika vlade Pere Živkovića. Glasovalo se javno, a ne kao na prethodnim izborima tajno ( kuglicama ). HSS je ove izbore bojkotirao.

 

1932.

7. studenog na sastanku Odbora Seljačko-demokratske koalicije u Zagrebu, doneseni su zaključci poznati pod imenom “Punktacije”.

Punktacije naglašavaju potrebu napuštanja srbijanske hegemonije i zahtjevaju novo uređenje državne zajednice u skladu s demokratskim načelima. Na sastanku su od strane HSS-a bili nazočni: dr. V. Maček, Josip Predavec i dr. Juraj Šutej.

 

1933.

31. siječnja uhićen je kao potpisnik Punktacija, dr. Vladko Maček i interniran u Čajniču do 11. ožujka, kada je odveden u zatvor u Beograd.

29. travnja dr. Vladko Maček osuđen je po Sudu za zaštitu države u Beogradu na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, koju je izdržavao u Mitrovici.

Vođenje HSS preuzima potpredsjednik Josip Predavec, u čemu mu pomaže po preporuci dr. Mačeka, dr. Ante Trumbić.

20. svibnja srpski žandari “otkrivaju” navodnu zavjeru HSS-a u Garešnici, a potom i u Čazmi i Bjelovaru. Pod istragu su stavljeni narodni zastupnici HSS-a Tomo Vojković, Miško Račan i Tomo Mađerić (R.H. Hrvatska na mučilištu, str. 530)

14. srpnja u Dugom Selu iz zasjede je ubijen Josip Predavec, potpredsjednik HSS-a, pokopan u Arkadama na Mirogoju u zajednički grob lipanjskih žrtava iz 1928., Stjepanom Radićem, Pavlom Radićem i Đurom Basaričekom.

 

1934.

9. listopada u Marseilleu u atentatu je ubijen kralj Jugoslavije Aleksandar Karađorđević. Kraljevsku vlast preuzima kolektivni organ Namjesničko vijeće od tri člana i tri zamjenika, budući da je sin Aleksandra Petar, bio maloljetan. Prva osoba namjesničkog vijeća i faktički nositelj kraljevske vlasti postaje knez Pavle Karađorđević, Aleksandrov bratić.

22. prosinca ukazom Namjesničkog vijeća dr. Vladko Maček oslobođen je daljnjeg izdržavanja zatvorske kazne i pušten na slobodu.

 

1935.

6. veljače Namjesničko vijeće raspušta Narodnu skupštinu i raspisuje parlamentarne izbore za 5. svibnja 1935.

Djelovanje HSS-a i dalje je bilo pod zabranom.

19. veljače u Sibinju kraj Slavonskog Broda u sukobu s žandarima ubijeno je devet seljaka haesesovaca, u narodu zapamćeni kao Sibinjske žrtve.

5. svibnja održani su izbori za Narodnu skupštinu, po nešto izmijenjenom izbornom zakonu od 10. rujna 1931. Izbori su bili provedeni pod terorom i obilovali krivotvorinama.

Na izborima su sudjelovale četiri zemaljske liste: Vladina lista s nositeljem Bogoljubom Jeftićem, Udružena opozicija s nositeljem dr. Vladkom Mačekom, Zbor, na čelu s Dimitrijem Ljotićem i Staroradikali s nositeljem Božom Maksimovićem. Vladina lista dobila je 1,746.982 glasova (60,6 %), Udružena opozicija 1,070.345 glasova (37,4 %), Zbor 35.549 glasova i Staroradikali 24.088 glasova.

Međutim, Vladina lista dobila je pri podjeli mandata prema nedemokratskom izbornom zakonu 303 zastupnička mjesta, a Udružena opozicija samo 67. Glasovanje je bilo javno, tako da je svaki glasač morao izjaviti za koju od predloženih lista glasuje.

Dr. Maček u Memoarima o tim izborima navodi: “U hrvatskom dijelu Jugoslavije tj. u gornjoj Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji i Bosni i Hercegovini, Jeftić je dobio 520.144, a opozicija 797.197 glasova. Glavni grad Zagreb, iako s velikim brojem državnih činovnika i privrednika čija je egzistencija bila vrlo ovisna o režimu, dao je ipak opozicijskoj listi 30.260 glasova, dočim je režimska lista dobila tek 10.356 glasova.”

Nakon održavanja izbora 5. svibnja dr. Vladko Maček posebnom okružnicom osniva Hrvatsku seljačku zaštitu. Zadaća ove organizacije bila je da zaštiti hrvatskog seljaka od žandarskih napada, u čemu se potpuno uspjelo, te su tvorni napadi na seljake ubrzo prestali. U gradovima se osniva Hrvatska građanska zaštita.

Ponovno oživljava rad “Seljačke sloge” pod vodstvom Rudolfa Hercega (1888.-1951.), kao i Hrvatskog radničkog saveza pod vodstvom Ivana Peštaja (1891.-1937.)

1. lipnja HSS započinje s izdavanjem dnevnih novina pod nazivom HRVATSKI DNEVNIK, koji izlazi neprekidno sve do svibnja 1941. kada ga ustaške vlasti zabranjuju. Glavni urednik Hrvatskog dnevnika bio je dr. Ilija Jakovljević (1889. – 1948.) hrvatski književnik, novinar i odvjetnik. Zatvaran od ustaških vlasti (logor Stara Gradiška), ubijen od komunističkih u zatvoru zagrebačke OZNE.

2. lipnja na sastanku hrvatskih narodnih zastupnika, nakon održanih parlamentarnih izbora donosi se zaključak, da se u Narodnu skupštinu ne ide, te “da je jedini izlazak, da se ova tobožnja skupština odmah razjuri i raspišu novi izbori, koji će na osnovu novog izbornog zakona i pod čestitom neutralnom vladom zajamčiti potpunu slobodu izbora”. (R.H. Hrvatska na mučilištu).

21. lipnja dr. V. Maček odlazi nakon sedam godina ponovno u Beograd, gdje vodi razgovore sa srbijanskim političkim čimbenicima o rješavanju duboke političke krize u državui. Zahtjeva raspuštanje Narodne skupštine, donošenje novog izbornog zakona i raspisivanje novih izbora.

1. srpnja, predsjednik vlade Milan Stojadinović, koji se oslanja na koaliciju triju bivših političkih stranaka (Radikalne stranke, Slovenske ljudske stranke i Jugoslavenske muslimanske organizacije) nazvanu Jugoslavenska radikalna zajednica (JEREZA), po prvi puta u Narodnoj skupštini priznaje postojanje hrvatskog pitanja i potrebu njegovog rješavanja.

5. srpnja održana je u Zagrebu osnivačka skupština “Gospodarske sloge”, zadružne organizacije hrvatskog seljaštva.

20. srpnja Narodna skupština ovlastila je vladu da donese tri zakona: zakon o štampi, zakon o zboru i udruživanju i zakon o izborima.

25. srpnja u Rimu je potpisan konkordat između Svete stolice i Kraljevine Jugoslavije. U ime Svete stolice konkordat je potpisao kardinal Pacelli, budući papa Pio XII. Konkordat nije nikada stupio na snagu zbog velikosrpske opstrukcije – do ratifikacije u senatu (drugi dom jugoslavenskog parlamenta po Ustavu iz 1931) nije došlo.

 

1936.

Dr. Rudolf Bičanić (1905 – 1969), (agro)ekonomist, sociolog sela i sveučilišni profesor, postaje 1936. član ravnateljstva Gospodarske sloge, pri kojoj osniva “ZAVOD ZA PROUČAVANJE SELJAČKOG I NARODNOG GOSPODARSTVA”, na čijem čelu se nalazi do 1940. okupljajući u njemu mlade istraživače. Glavna su mu djela: Kako živi narod I-II i Ekonomska podloga hrvatskog pitanja. Početkom rujna 1936. u Cugovcu kraj Gradeca, ubijena su od žandara tri seljaka.

8. rujna dolazi u Brdu kod Kranja do sastanka između dr. V. Mačeka i kneza Pavla, prve osobe Namjesničkog vijeća. Na sastanku dr. Maček postavlja temeljne političke zahtjeve za rješenje hrvatskog pitanja: ukidanje oktroiranog Ustava iz 1931.; provođenje izbora za ustavotvornu skupštinu, koja bi donijela novi ustav, te donošenje novog izbornog zakona po kojem bi se izbori proveli tajnim glasovanjem.

15. rujna umro je u Sanatoriju Podoly u Pragu Svetozar Pribičević.

 

1937.

16. siječnja u lovačkoj kući Zagrepčana Deutsch-Maceljskog, kraj Brežica u Sloveniji, dolazi do sastanka između dr. V. Mačeka i predsjednika vlade dr. Milana Stojadinovića, na kojem nije došlo do ozbiljnijeg pomaka u rješavanju političke krize.

29. siječnja vraća se iz emigracije u domovinu ing. August Košutić, potpredsjednik HSS-a

26. travnja u Zagrebu je umro predsjednik Hrvatskog radničkog saveza Ivan Peštaj (1891-1937.).

9. svibnja na zboru u Senju kojeg je priredila senjska organizacija HSS-a povodom sjećanja na hrvatske velikane Matiju Gupca i braću Radić, pri odlasku iz Senja gospićke mladeži, žandari su ubili šest mladića i jednu djevojku u dobi od 20 do 25 godina, a više mladića teže ili lakše ranili. Pobijeni rodoljubi pokopani su 11. Svibnja u Gospiću, te ih se narod sve do danas sjeća pod zajedničkim imenom Senjske žrtve.

8. listopada dolazi u Farkašiću kraj Petrinje do potpisivanja Sporazuma između Hrvatske seljačke stranke, Samostalne demokratske stranke (koje su činile Seljačko-demokratsku koaliciju), i Narodne radikalne stranke, Demokratske stranke i Zemljoradničke stranke (koje su činile srbijansku Udruženu opoziciju), kojim se između ovih stranaka stvara blok radi zajedničke borbe za ostvarenje i provedbu političkog i državnog programa, na temeljima kako su sporazumom dogovoreni.

Sporazumom se utvrđuje da je Ustav od 21. lipnja 1921. donesen bez Hrvata, te da Ustav od 3. rujna 1931. nema moralne vrijednosti, jer je u protivnosti s osnovnim demokratskim načelima. Stranke potpisnice Sporazuma također su suglasne, da se uvede novi ustavni poredak i da na državnu upravu dođe jedna narodna vlada sastavljena iz svih političkih stranaka koje imaju korjena u narodu. Vlada – zajedno s krunom – treba proglasiti osnovni zakon Jugoslavije, kojim se ukida Ustav od 3. rujna 1931.. Osnovni zakon sadržavat će, između ostalog, odredbe o zaštiti građanskih i političkih sloboda, zajamčen parlamentarni sustav vladavine. Ustavotvorne skupština donijet će ustav odlukom takve većine u kojoj će biti većina Srba, većina Hrvata i većina Slovenaca narodnih zastupnika ustavotvorne skupštine. Vlada će proglasiti novi pravičan i demokratski izborni red, te raspisati izbore za ustavotvornu skupštinu. Sporazum su potpisali dr. Vladko Maček (HSS), Adam Pribićević (SDS), Aca Stanojević (NRS), Ljuba Davidović (DS) i Joca Jovanović (ZS).

 

1938.

Hrvatsko pitanje i dalje ostaje stožerno pitanje političkih odnosa u Jugoslaviji.

18. ožujka dolazi do priključenja (Anschluss-a) Austrije Hitlerovoj Njemačkoj.

14. kolovoza dr. V. Maček odlazi na poziv srbijanske udružene opozicije u Beograd. O tome događaju dr. Maček u svojoj knjizi Memoara piše: “Na kolodvoru i po ulicama do kuće, koja mi je određena za stan bilo je bez pretjerivanja preko stotinu tisuća ljudi, i to ne samo na ulici nego i na svim prozorima kuća, pa i na krovovima.”

U rujnu su raspisani izbori za Narodnu skupštinu za 11. prosinca.

18. studenog umro je u Zagrebu dr. Ante Trumbić.

Za izbore 11. Prosinca, političke grupacije istakle su tri zemaljske liste: vladinu s nositeljem dr. Milanom Stojadinovićem, opozicijsku s nositeljem dr. Vladkom Mačekom, te listu Zbor s nositeljem Dimitrijem Ljotićem.

Na izborima vladina lista nositelja dr. Milana Stojadinovića dobila je 1,643.783 glasova (54,09 %), opozicijska lista dr. Vladka Mačeka 1,364.524 glasova (44,90 %) i lista nositelja Dmitrija Ljotića ZBOR 30.734 glasova (1,01 %).

Hrvatska seljačka stranka dobila je na tim izborima 801.333 glasa: 651.303 u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, 141.030 u Bosni i Hercegovini i nešto manje od 10.000 u Sloveniji i Vojvodini, sve to usprkos neposrednog režimskog terora, zatvaranja opozicionara, te izbornih manipulacija.

Međutim, unatoč osvojenih 44,90 % glasova, zbog nedemokratskog izbornog zakona, Stojadinovićevoj listi pripalo je 306 zastupničkih mjesta, a listi dr. Mačeka samo 36. Da su zastupnička mjesta dijeljena srazmjerno broju dobijenih glasova, vladinoj listi pripalo bi 202 mandata, opozicijskoj 167, te listi ZBOR 4.

 

1939.

2. siječnja knez Pavle poručuje dr. V. Mačeku posredovanjem dr. Ivana Šubašića, “da je voljan učiniti sve da se Hrvati barem donekle zadovolje na temelju postojećeg ustava”. (Dr. Maček, Memoari)

15. siječnja Hrvatsko narodno zastupstvo, prošireno i s onim zastupničkim kandidatima, koji iako su dobili većinu u izbornim kotarima u kojima su se kandidirali, nisu zbog diskriminatorskog izbornog zakona osvojili mandat, donosi rezoluciju kojom odlučuju da neće sudjelovati u radu Narodne skupštine izabrane na izborima 11. Prosinca 1938., budući da su ovi izbori provedeni na osnovi nedemokratskog izbornog zakona.

5. veljače nova vlada Dragiše Cvetkovića predstavlja se u Narodnoj skupštini s deklaracijom u kojoj se između ostalog ističe “da sporazum s Hrvatima kao hrvatsko pitanje, mora biti njezina jasna i odlučna politika”.

3. i 4. travnja započinju u Zagrebu preliminarni razgovori između predsjednika vlade Dragiše Cvetkovića i dr. Vladka Mačeka.

16. travnja razgovori započeti 3. i 4. travnja se nastavljaju.

22. travnja postignut je dogovor (Sporazum): “Predsjednik kraljevske vlade Dragiša Cvetković i predsjednik HSS i SDK dr. Vladko Maček, prilazeći rješavanja hrvatskog pitanja, poslije dužih vijećanja složili su se za sada u slijedećem:

Na osnovu paragrafa 116. Ustava odmah izvršiti spajanje savske i primorske banovine s gradom i kotarom Dubrovnikom u jednu jedinicu pod imenom Banovina Hrvatska. Definitivni pak opseg Banovine Hrvatske odredit će se odlukom naroda putem glasanja u preostalim dijelovima Bosne i Hercegovine, Dalmacije, te Srijema i Vojvodine. Izvršiti odmah prenos kompetencija s centralne vlasti na Banovinu Hrvatsku tako, da opća nadležnost ostaje zajedničkoj centralnoj vlasti za poslove, narodne obrane i vrhovne državne uprave; poseban položaj Banovine Hrvatske zagarantirat će se ustavnom odredbom – ugovorom. Radi definitivnog preuređenja države sastavlja se zajednička vlada, koja ima pripremiti i provesti novo uređenje državne zajednice. U novostvorenim jedinicama bit će osiguran pun reciprocitet Srba i Hrvata i puna ravnopravnost vjeroispovjesti na bazi proporcionalnog sudjelovanja kroz ustanove. Momenat kada će se to provesti u djelo, odredit će se sporazumno s mjerodavnim faktorima.” (Lj. Boban, Maček i politika HSS 1928/1941, knjiga 2) 27. travnja, djelomično je preformulirana druga rečenica iz tč. 1. dogovora (Sporazuma), tako da glasi: “Definitivni pak opseg Banovine Hrvatske odredit će se odlukom naroda putem glasovanja u preostalim dijelovima Bosne i Hercegovine, te Srijema.” (Citat, kao gore) Istoga dana (27. Travnja) objavljen je komunike, kojim se ističe da su razgovori o rješenju hrvatskog pitanja dovršeni, te da će se konačna odluka donijeti u najkraćem vremenu.

Namjesništvo dogovor (Sporazum) od 27. travnja, nije prihvatilo.

13. i 16. srpnja ponovno dolazi do sastanka između Dragiše Cvetkovića i dr. Vladka Mačeka i nastavka pregovora i to u kući dr. Ivana Šubašića u Vukovoj Gorici pokraj Karlovca.

16. i 17. kolovoza, na državnom dobru u Božjakovini, grupa eksperata uz sudjelovanje D. Cvetkovića i dr. V. Mačeka, formuliraju tekst sporazuma.

20. kolovoza u banskim dvorima u Zagrebu, utvrđen je konačni tekst Sporazuma.

U tom konačnom tekstu Sporazuma mijenjana je klauzula o teritorijalnom opsegu Banovine Hrvatske iz dogovora (Sporazuma od 27. Travnja), pa je ona sada glasila: “Definitivni opseg Banovine Hrvatske odredit će se prilikom preuređenja države, pri tome će se voditi računa o ekonomskim, geografskim i političkim okolnostima. Tom prilikom izdvojit će se iz gore navedenih srezova, koji su pripojeni Banovini Hrvatskoj, općine i sela, koje nemaju hrvatsku većinu.” Radi se o općinama i selima, u srezovima (kotarima) Brčko, Gradačac, Travnik, Derventa i Fojnica u BiH i iz Srijema kotarima Šid i Ilok, koji kotari su u cjelosti bili uključeni u Banovinu Hrvatsku. (Citat, kao gore)

Konačni tekst Sporazuma trebalo je prihvatiti i Namjesništvo.

24. kolovoza u Brdu kod Kranja (Slovenija), knez Pavle prima u audijenciju Dragišu Cvetkovića i dr. Vladka Mačeka, te je istoga dana objavljeno izvješće, da je knez Pavle primio prijedlog Sporazuma.

25. kolovoza vlada Dragiše Cvetkovića podnosi ostavku.

26. kolovoza prihvaćen je i potpisan SPORAZUM (politički akt) i donesena i objavljena UREDBA O BANOVINI HRVATSKOJ (pravni akt).

Za bana Banovine Hrvatske imenovan je dr. Ivan Šubašić (1892.-1955.). Raspušten je Parlament (Narodna skupština i Senat).

26. kolovoza sastavljena je nova vlada Cvetković – Maček. U vladi je dr. V. Maček zauzimao mjesto potpredsjednika vlade, a Hrvatskoj seljačkoj stranci pripadala su i tri ministarstva: financija (dr. Juraj Šutej), trgovine (dr. Ivan Andres), PTT (dr. Josip Torbar), dok je dr. Bariša Smoljan, obnašao dužnost ministra bez lisnice.

29. kolovoza na sjednici Hrvatskog narodnog zastupstva, prihvaćen je sporazum od 26. Kolovoza, sa samo jednim glasom protiv (zastupnik dr. Lovro Sušić).

1. rujna započinje Drugi svjetski rat napadom Njemačke na Poljsku.

Početkom rujna vraća se u Zagreb nakon desetgodišnje emigracije po odluci Stranke, dr. Juraj Krnjević, glavni tajnik HSS-a. Na zagrebačkom Glavnom kolodvoru priređen mu je tom prilikom srdačan doček. Dr. Maček povodom povratka dr. Krnjevića u Memoarima navodi: “Odmah mi je silno pomogao preuzevši veći dio stranačkog posla”. U listopadu donesena je banovinska Uredba o zaštiti seljačkog posjeda od ovrhe. Nova Vlada Cvetković - Maček, prema svjedočenju dr. Mačeka, naišla je već na početku na velike zapreke: “S jedne strane Velikosrbi na čelu s u Jugoslaviji prepotentnom vojničkom klikom, a s druge strane komunisti i frankovci, nastojali su svim mogućim načinima ometati daljnji mirni razvoj situacije”. (V. Maček, Memoari)

 

1940.

14. siječnja knez Pavle službeno posjećuje Zagreb, kojom prilikom uz bana Hrvatske Banovine supotpisuje Uredbu o izbornom redu za Hrvatski sabor. Do izbora za Hrvatski sabor, međutim, nije došlo.

19. svibnja u Banovini Hrvatskoj su provedeni izbori za općinska vijeća i to samo za seoske općine. Ovi izbori trebali su poslužiti kao priprema za buduće izbore za Sabor.

U 625 općina u kojima su izbori provedeni, potvrđene su 1053 kandidatske liste. Hrvatska seljačka stranka dobila je većinu u 425 općina, Seljačko – demokratska koalicija (HSS i Samostalna demokratska stranka) većinu u 133 općine itd. Tako je HSS samostalno ili u koaliciji sa Samostalnom demokratskom strankom, pobijedio u ukupno 564 općine, dok su ostale liste pobjedu ostvarile u 61 općini.

 

 

U tom konačnom tekstu Sporazuma mijenjana je klauzula o teritorijalnom opsegu Banovine Hrvatske iz dogovora (Sporazuma od 27. Travnja), pa je ona sada glasila:

Stjepana Radića1

Rodio sam se 11. lipnja 1871. kao deveto dijete siromašnih seljačkih roditelja u jednom selu nedaleko od Siska, prema Zagrebu, u T'rebarjevu Desnom, koje leži baš tik do same Save. Moji su roditelji imali jedanaestoro djece, osmero ih je živjelo do nedavno, petero je živih još i sada. Braća i sestre su seljaci. Moj pokojni otac Imbro počeo je gospodariti na tri rali zemlje, ali je neumornim radom, a uz to kao vješt kolar, usprkos mnogobrojne obitelji, postao za dvadesetak godina jedan od prvih gospodara u selu. Svu je djecu slao u školu u susjednu Martinsku Ves, premda je preko tri kilometra daleko i premda je često imao i po tri daka, koje je trebalo odijevati i obuvati i još im davati smoka u školu preko podneva. Selo je najviše zadužio tim što je još u ono doba organizirao zemljišnu zajednicu na modernom temelju po broju duša, a ne po posjedu, te ju je učinio sposobnom da kupi oko tisuću rali šume od grofa Erdodyja, koja je odmah iza sela, razdijelivši seljake na prvu, drugu i treću klasu po broju djece, a oni su se obvezali da će prema tomu i plaćati kroz 20 godina, te je i moj otac plaćao o Đurdevu i o Miholju po 24 forinti, što je za onda bio veliki novac. Premda je bio nepismen, ipak je bio priznati voda u selu. Nije pio, ni pušio, osim pod starost kad je već imao vodenicu na Savi te je kao mlinar morao pušit i. Mati mi je rodena Posilović iz iste zadruge, iz koje je bio i nadbiskup zagrebački toga prezimena. I ona je bila nepismena, ali vrlo darovita i odvažna. Kao mladu snašu htio ju je seoski starješina jedan put udariti batinom, jer da je prekasno došla na rabotu. Ona mu je batinu uzela i potrgala. Za to je bila po patentu osudena na 9 dana zatvora. Iz zatvora je odmah otišla tadašnjemu banu Mažuraniću i postigla da je starje-šina bio svrgnut. Kasnije je bila i u Beču pred tadašnjim carem Franjom Josipom, te je isposlovala da joj je najstariji sin Andrija, otac sadašnjega ministra Pavla, bio pušten iz vojske da pomogne ocu prehranjivati brojnu obitelj. Kad je zloglasni zagrebački veliki župan Stjepan Kovaćević, prozvan Pišta Baći, htio u našoj Martinskoveškoj župi korteširati, stavila mu je moja majka javno pred narodom desetak takvih političkih pitanja na koja nije znao ništa odgovoriti te je sav posramljen otišao na kola i utekao. Medu inim ga je pitala kako je mogao u hrvatskom saboru reći da ima dvije domovine, Ugarsku i Hrvatsku, kad je domovina isto što i mati, a svaki čovjek može imati samo jednu mater.

MOJE ŠKOLOVANJE U ZAGREBU

Moj pokojni brat Ante bio je tri godine stariji od mene, rodio se, naime, 11. lipnja 1868. Kako je obitelj govorila, uvrgao se sav na oca, a ja sav na svoju majku. Roditelji su pristali da on ide u školu u Zagreb, te mu je majka našla neku pomoč kad pokojnog kanonika Rumplera. Da se ja školujem, za to roditelji nisu bili radi prevelike moje kratkovidnosti, koja je od poroda, ali ja sam nagovorio brata, te mi je on prvu godinu pomagao, plaćao stan, i ja sam se, uz pomoć Zagrebačkog društva čovječnosti koje mi je dalo objed u pučkoj kuhinji, od toga doba školovao sam svojim trudom. U svjedodžbi imao sam sve izvrsno i ponašanje uzorno, pa su me za to i bez moje molbe u drugu gimnaziju pozvali u Nadbiskupsko sirotište u Zagrebu. Tu sam došao u sukob sa duktorom (vodom), koji je silio nas male dake da starijima čistimo cipele, a ja sam rekao da hoćemo ako nas mole. Nato me je ćušnuo, a ja sam mu ćušku povratio. Poslije povedene istrage skinuo je tadašnji ravnatelj, a kasnije biskup dako-vački, dr Krapac duktora, ali je mene tadašnjem nadbiskupu Mihaloviću predložio na otpravak iz sirotišta na temelju svjedodžbe okuliste (očnoga specijalista) tadašnjeg dra Jakopovića da ja za dvije, tri godine moram oslijepiti. U trećoj gimnaziji bio sam već sasvim samostalan, a u četvrtoj došao sam u sukob sa razrednikom radi kolega koje je nemilice znao tući, a ja sam kao prvi dak smatrao za svoju dužnost da ih branim. Pred ravnateljem Divkovićem dobio sam pravo, ali ujedno i savjet da ostavim zagrebačku gimnaziju. Četvrtu gimnaziju bio sam na rakovačkoj realnoj gimnaziji kod Karlovca i tu sam isprvice silno stradao, jer nisam imao poznanstva, ni instrukcija.

PRVO MOJE PUTOVANJE PO NARODU

U velikim praznicima poslije treće gimnazije 1886. poduzeo sam prvo svoje dačko putovanje sam samcat iz Zagreba do Koprivnice, i onda Podravinom i Podunavljem do Zemuna i Beograda, a Posavinom natrag u Sisak. Iz Zagreba sam otišao sa 86 novčića, a vratio se sa 32 forinta, premda nisam nigdje novaca molio. Tadašnji direktor velike Beogradske škole - sadašnjega sveučilišta - Kolarac dao mi je na silu 10 dinara, a pravoslavni svećenici u Srijemu primali su me jednako gostoljubivo kao i katolički svećenici. O svom sam putovanju vodio točan dnevnik bilježeći naročito što narod misli o gospodi i o vladi i kakvo je seljačko gospodarstvo u kojem kraju, kakve su škole i putovi itd. Bio sam, naime, već tada definitivno odlučio da danas-sutra neću ni u kakvu službu, nego da ću se posvetiti politici i, kako se to u našoj kući govorilo, da ću učiti i braniti narod. Otac je na to pristao šuteći, ali majka je bila oduševljena, premda je prorekla da ću biti mnogo po zatvorima, ali ništa za to, neka ne budem ni pop, ni fiškal, jer da fiškal mora iz pravoga načiniti krivoga, i obratno, a popov džep da nema dna. O velikim praznicima poslije 4 gimnazije nisam mogao putovati, jer mi je rav-natelj Lipež zadržao svjedodžbu za dug jednoga kolege, koji je sa mnom stanovao. To me je tako ogorčilo da sam peti razred opet nastavio u Zagrehu, moleći ravnatelja Divkovića da me primi, jer da je zagrebačka gimnazija prema rakovačkoj pravo sveučilište.

DALJA MOJA PUTOVANJA

Poslije pete gimnazije proputovao sam slovenske zem je: Štajersku i Korušku, najveći dio Kranjske, Gradišku 1 Goricu, te se iz Trsta preko ~sa-e i 1lrvarskoga pri~rrorja povratio kući. U LjubIjani sam posjetio tadašnjega biskupa dra Misiju, u Gorici nadbiskupa Corna, a u Trstu vodu i prvaka istarskih Hrvata dra Mandića. Prolazeći Vipavskom dolinom, posjetio sam u Gradiški glasovitoga slovenskoga pjesnika Simona Gregorčiča, koji je bio sav zanešen kad sam u pravilnom slovenskom izgovoru napa-met izdeklamirao čitav niz njegovih pjesama, napose njegovu divnu pjesmu Kmetski hiši (Seljačkoj kući). , U šestom razredu gimnazije bilo nas je preko 70. Profesori su bili očajni da nas neće moći ni upoznati, a kamoli ispitati i ocijeniti. Ali ja sam predložio profesorima da čemo mi bolji daci preuzeti brigu za slabije i da ćemo svaki sat staviti svakomu profesoru na raspolaganje dobro pripravljenih daka toliko koliko bude želio. Profesor neće daka loviti, i nepripravni daci neće mucati i profesorima će ostati dosta vremena za tumačenje i za ispitivanje. Bude li trebalo, doći ćemo dragovoljno četvrtkom i nedjeljom u školu. Uspjeh ove organizacije bio je tolik da nas je bilo 36 odlikaša, a od toga 17 koji smo iz svih predmeta imali izvrsno, a ni jedan dak nije imao slabiji red od dobro. Osim toga naš je razred kao cjelina imao uzorno vladanje.

PRVA MOJA DEMONSTRACIJA I PRVI MOJ ZATVOR

Polovicom travnja 1888. ukinuo je tadašnji ban grof Khuen-Hedervary hrvatsku operu jednim potezom pera. Bio sam silno ogorčen i odlučio nešto protiv toga učiniti. Bio bih lako predobio cijeli svoj razred za najoštriju demonstraciju, ali nisam smatrao dopuštenim da nekoga nagovaram na čin za koji sam znao da može imati vrlo neugodnih posljedica. Dne 30. travnja 1888. prikazivala se posljednji put Zajčeva opera (s tekstom pjesnika Huge Badalića) Nikola Zrinjski, a ja sam znao da negdje u trećem činu paša Sokolović nudi Zrinjskomu hrvatsku krunu u sultanovo ime ako mu preda Siget, a Zrinjski da odgovara: "Hrvatima ne treba kralja, Hrvatima ban je kralj". Taj sam prizor upotrijebio da tri put glasno povičem: "Slava Zrinjskomu, dolje tiran Hedervary!" Bio sam uhapšen i na preslušanju mi je odmah rečeno da ću biti pušten ako svoj poklik požalim ili barem izjavim da sam to kazao u oduševljenju i kao izvan sebe. Odgovorio sam da sam to učinio u dubokom uvjerenju, da je Hedervary uistinu tiran i da nije dostojan sjediti na banskoj stolici Zrinjskoga i Jelačića. Treći dan zatvora pokušano je mnogim prijetnjama sa Sudbenim stolom, sa isključenjem iz svih srednjih škola, s izgonom iz Zagreba postići od mene da opozovem, dotično požalim svoj poklik, naravski, zapisnički. Nisam to učinio, pa ipak nisam bio predan sudu i to, kako sam onaj čas čuo, na telefonsku intervenciju samoga grofa Khuena. Kod kuće sam ostao oko godinu dana. Radio sam sve seljačke poslove, išao kao konjar s konjima noću u šumu, družio se isključivo sa svojim seljacima, te su mi oni već u šali tražili, pa i našli djevojku, da se zajedno ženimo, kako je to na selu običaj, već u dvadesetoj godini. Ali ja sam marljivo učio i za maturu te u jesen 1890, zagovo-rom dobrih prijatelja, postignem od zagrebačkog redarstva privatno obećanje da me neće smetati da se do kraja pripravim za ispit zrelosti. Tu mi je sadašnji sveučilišni profesar dr Stanko Hondl na velikoj školskoj ploči u jednoj maloj potkrovnici u Petrinj-skoj ulici sate i sate tumačio fiziku i matematiku, a sa sadašnjim sveučilišnim profeso-rom drom Ivanom Maurovićem čitao sam Horacija i Sofokla (Horacije je najveći pje-snik rimski, a Sofoklo grčki), jer sarn maturu mogao raditi samo kao eksternista prema posebnim strogim propisima, po kojima sam morao znati i djela ovih dvaju pjesnika. Ispit zrelosti sam položio na rakovačkoj realnoj gimnaziji 1891. i odmah s maturalnom svj edodžbom preko Like krenuo u Dalmaciju, koju sam svu dobro proputovao i dobro prošao od Obrovca na Zrmanji do Metkovića na Neretvi. Iz Metkovića pošao sam u Mostar; ali me tu prijaviše neki Srbi, pred kojima sam govorio s velikim oduševljenjem o tadašnjoj izložbi Gospodarskoga društva u Zagrebu, da širim hrvatsku propagandu, te me je redarstvo zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne i Hercegovine. Pod redarstvenom pratnjom vratio sam se parobrodom na Rijeku i onda sam proputovao cijelo Primorje i Gorski Kotar i pun jakih dojmova o narodnom životu došao na sveučilište. Sad sain bio već posve stalno odlučio da se što bolje spremim za javni život, pa sam zamolio neke političke prvake, poimence pokojnoga dra Račkoga, dra Smičiklasa, dra Brestyjenszkoga, dra Borošu i dra Amruša da mi dozvole po jedan put u tjednu doći k njima na objed, da uz žlicu juhe od njih čujem za najvažnije dogadaje iz novije hrvatske političke povijesti, koja za onda nije nigdje bila opisana. Iz svih razgovora, naročito s pokojnim drom Račkim, saznao sam toliko važnih stvari o postanku hrvatsko-ugarske nagodbe i o čitavom našem odnošaju prema Beču i Pešti da sam gotovo danomice sa svojim drugovima na sveučilištu držao velike sastanke, na kojima sam im ponavljao što sam taj dan čuo. Tako je veliki dio sveučilišne mladeži dobio najozbiljniju političku informaciju. To je svim mojim drugovima silno podiglo volju za rad, te smo na tim svojim sastancima stvorili i u praksu proveli naročito ove zaključke: 1) da oni daci koji su najvatreniji Hrvati moraju najredovitije posjećivati,sva predavanja i sve ispite polagati u prvom roku i sa što boljim uspjehom; 2) da se ne smiju upuštati u dnevno strančarstvo ni u politiku na ulici, nego se pripravljati za politički rad u Sveučilišnoj knjižnici, medusobnim razgovorom i putovanjem po narodu. Uto 17 Dalmatinaca i 4 Bosanca s nekoliko šegrta prirediše sveučilišnom profesoru Smičiklasu kao obzorašu demonstraciju pod njegovim prozorima u Mesničkoj ulici pjevajući mu pjesmu "Proklet bio izdajica svoje domovine". Pokojni dr Frank napisao je o tom članak da je demonstraciju vodilo na stotine sveučilištaraca i da joj je prisustvovalo na tisuće zagrebačkog gradanstva na čelu sa svom sveučilišnorn omladinom. Ovo je bio povod da je naš klub javno u Obzoru objelodanio izjavu sa 72 potpisa, u kojoj najoštrije osudujemo spomenutu demonstraciju protiv Smičiklasa te

PRVI MOJ PUT U RUSIJU I MOJE ODSTRANJENJE IZ GIMNAZIJE

Iz škole nisam bio isključen jer mi je razrednik dr Đuro Arnold svjetovao da izostanem, a da ću ipak dobiti svjedodžbu kao izvrstan dak, a profesorski zbor neće biti dužan da me isključi. Ja sam to poslušao i odlučio poći biskupu Strossmayeru u Đakovo, dakako pješice, da ga zamolim preporučno pismo za Rusiju. Putovao sam preko Moslavine i Požeške kotline preko Krndije. Strossmayer me je primio vrlo ljubazno te je izjavio da bi mi njegova preporuka u Rusiji više škadila nego koristila. No dao mi je toplo pismo na srpskoga mitropolitu Mihajla u Beogradu, koji se baš bio povratio iz Kijeva iz svoga višegodišnjega progonstva od kralja Milana. Mitropolit Mihajio primio me vrlo srdačno i dao mi je kratko, ali vrlo toplo preporučno pismo na sveučilišnoga profesora u Kijevu Rahmanjinova, predsjednika tamošnjeg Slavenskoga dobrotvornoga društva. Dao mi je 10 dinara, kako reče, od svoje sirotinje i oštro preda mnom osudio madžaronstvo hrvatskih Srba uopće, a pravaslavnoga svećenstva u Hrvatskoj napose. Razgovarali smo o politici puna dva sata i na koncu me mitropolit i blagoslovio i svega izljubio, želeći mi najbolji uspjeh u Rusiji. Njemu se od svega najviše svidjelo to što sam mu razložio da kanim u K ijevu provesti samo velike praznike i da nipošto ne bi htio u Rusiji nastaviti gimnaziju, dapače da ne bih htio pohadati ni prve godine tamo na sveučilištu, jer da sam sretan što mi Hrvati imamo i svoje sveučilište, pa ću za to najprije sve svoje nauke, ako bog da, svršiti u Zagrebu, a onda ću kao gotov čovjek u široki svijet, i to najprije opet u Rusiju. U Kijevu sam uistinu dobro naučio ruski, ali kad sam se povratio u Zagreb i nastavio sedmi razred gimnazije, stavilo me redarstvo pod pasku kao tobožnjega rus-koga uhodu, i to još vojničkoga. Ja sam još u šestom razredu sa desetak svojih drugova osnovao čitaonicu u kojoj smo držali sve hrvatske, slovenske i srpske književne listove. Od srpskih spominjem Brankovo Kolo, Bosansku vilu i Stražilovo. Sad smo držali i ruski književni list Njivu, i ja sam gotovo cijeli svoj razred učio ruski. Osim toga smo se sastajali često četvrtkom i nedjeljom u razredu da slabije drugove pripravimo u matematici, fizici i u jezicima. Ravnateljstvu je to postalo sumnjivo, da se tu vodi politika, te mi je ravnatelj Divković jednoga dana u razredu kazao ovo: "Budući da ovaj razred neprestano drži nekakve konventikle (sastanke), to vam nalažem da smjesta ostavite ovaj zavod, a tko želi može poći s vama." Ja se okrenem drugovima i rečem: "Imat ćete već prilike u životu da podete sa mnom, dotično, da radite po svojem uvjerenju, a za sa da je dosta da ja izadem sam." Malo dana iza toga redarstvo me je po noći uhapsilo i odvelo u bolnicu Milosrdne braće i to u odjel za motrenje umobolnih. Vijest se proširila ipak po Zagrebu, a sveučilišni profesor dr Franjo Marković zauzeo se kod tadašnjega načelnika dra Am-ruša da je od trojice liječnika, dra Sladovića, dra Markovića i gradskoga fizika dra Švrljuge, zahtijevao da me na svoju odgovornost proglase umobolnim, ili da me puste na miru. Osmi sam dan pušten iz bolnice, ali sam pod oružničkom pratnjom otprav-Ijen u svoj zavičaj.

PRVA MOJA POLITIČKA ŠKOLA

ujedno izjavljujemo da sveučilišna mladež ne ima ići na ulicu, osim u slučaju da je skrajna potreba sili na protest protiv tudinskih i tiranskih vlastodržaca. Radi ovih posljednjih riječi povedena je na samom sveučilištu istraga protiv svih potpisatelja te rezolucije, a stipendistima se zaprijetilo gubitkom stipendija. Na to je još 14 daka potpisalo rezoluciju, i ovim osamdeset i šest akademičara može se s punim pravom smatrati jezgrom onoga pokreta koji je doskora spalio madžarsku zastavu (dne 16. listopada 1895) i za tim prenio svoje sjedište u Prag, a iz kojega je izašlo ovo današnje pokoljenje, koje sada stoji na čelu kulturnom i političkom životu hrvatskog naroda. Za velikih praznika izmedu prve i dtuge sveučilišne godine bio sam u južnoj Njemačkoj, poimence u Bavarskoj i Wurttembergu, te sam nekoliko tjedana proživio u Munchenu i prilično dobro upoznao tamošnju visoku umjetničku kulturu i posebne političke odnošaje Bavarske prema Pruskoj.

PRVA MOJA POLITIČKA PARNICA I PRVA OSUDA

Dne 23. srpnja 1893. bio sam s drugom Ivicom Kovačevićem poslan u Sisak da zastupam sveučilište kod tristogodišnjice pobjede bana Tome Bakača dne 23. srpnja 1593. Ugovoreno je bilo da se neće držati zdravice pojedinim ličnostima. Ali je ma-džaronski načelnik Fabac taj dogovor prekršio, te je nazdravio tadašnjem banu grofu Khuen-Hedervaryju. Ja sam protiv toga žestoko, ali i stvarno prosvjedovao, veleći: "Mi ovdje slavimo tristogodišnjicu pobjede hrvatskoga bana, a ne slavimo desetogodišnjice pašovanja madžarskoga husara, koji se sam u saboru nazvao tim imenom i još rekao da se ponosi tim nazivom." Radi te izjave bio sam u jesen 1893. osuden u' Petrinji na 4 mjeseca strogoga zatvora. Priziva nisam stavljao, nego sam zatvor odmah nastupio. U zatvoru sam naučio češki i odmah sam pošao u Prag. Tu su mi bili profesori najglasovitiji češki pravnici dr Randa, dr Braf i dr Cuker. Dr Braf vrlo me je zavolio, te sam od njega mnogo naučio, jer je on bio zet češkoga prvaka dra Riegra, te je, kako se kaže, imao u malom prstu svu češku povijest.

OD ZLATNOGA PRAGA DO SPALJENE MADŽARSKE ZASTAVE

U Pragu sam u akademskom društvu Slavia s najvećim uspjehom održao više tečajeva hrvatskoga i ruskoga jezika i tu sam se sprijateljio gotovo sa svim današnjim i s nekim već pokojnim prvacima češkoga naroda. Naročito je srdačno bilo moje prijateljstvo s drom Rašinom, kasnijim ministrom financija Čehoslovačke republike, koji je radi svoga čvrstoga karaktera postao žrtvom atentata. O božićnim i uskrsnim praznicima nisam polazio u domovinu, nego sam ih provodio u češkim obiteljima izvan Praga. Koncem školske godine 1894. upoznao sam se na jednom izletu s današ-njom svojom ženom, koja je onda bila maturantica učiteljske škole, a s kojom sam se pod jesen 1898. u Pragu i vjenčao. Velike praznike 1894. proveo sam kao informator grofa Tome Erdodyja u Štakorovcu kraj Dugoga Sela. Njega sam imao spremiti za prvi državni ispit na hrvatskom sveuči-lištu, ali sam jedva postigao toliko da se za stolom, dok sam ja bio tamo, govorilo hrvatski, i da je grof nabavio par stotina hrvatskih knjiga pravničkoga, gospodarskoga, političkoga i beletrističkoga sadržaja. Ne da se opisati naivno začudenje grofovo, a još više gospode grofice, rodene barunice Rast, kad je došlo tih nekoliko stotina vrlo lijepo-uvezanih knjiga i kad sam im kazao da to nije ni deseti dio onoga što u hrvatskoj književnosti ima trajnu vrijednost. Budući da s grofom nisam imao gotovo nikakva posla, mogao sam se posvetiti isključivo češkome jeziku, to više, što sam danomice pisao češki opširna pisma i prave izvještaje o svem što čitam i radim na adresu spomenute maturantice, koju sam sma-trao svojom zaručnicom. Poslije nekoliko mjeseci stao sam joj pisati hrvatski, ali s češkim tumačem, dok joj, napokon, nisam pisao čisto hrvatski, i to djelomice i ćirilicom, da joj to bude prijelaz za učenje ruskoga jezika. Nato je u jesen 1895. spaljena madžarska zastava gotovo pred očima Franje Josipa I, a ja sam sebi odredio zadaću da dotle, dok drugi izvrše preuzete uloge, ja sam zadržim zapovjednika redarstva, gorostasa dra Jovanovića i da mu na temelju zakonskih ustanova iz Hrvatsko-madžarske nagodbe dakažem da madžarskoj zastavi nema mjesta na hrvatskom teritoriju i da mi madžarsku zastavu palimo kao protest protiv nezakonite madžarske supremacije (prevlasti), a ne možda kao uvredu madžarskomu narodu, pa zato da je zastava i polivena žestom (špiritom), da brže izgori i da ne zaudara, a da nije polivena petroleumom kako su neke kolege predlagali. Ja sam sve to učinio, i s Jovanovićem se gotovo rvao, te sam postigao da su se moji drugovi mogli mirno vratiti na sveučilište, dok je redarstvo mene moglo lako odvesti u zatvor kao kolovodu. Medutim je pokojni dr Lacko Vidrić, kao najljepši momak na sveučilištu, nosio glasovitu hrvatsku sveučilišnu zastavu od 1848, pod kojom je madžarska zastava spaljena, te je održao na sveučilištu skupštinu, gdje je, zaključeno, uz neopisivo oduševljenje, da se cijela skupština prijavi na redarstvo kao moj sukrivac. Ali je redarstvo upravo silom otjeralo većinu daka iz dvorišta, a one koji su ostali pitalo: "Jeste li sudjelovali kod spaljivanja iz oduševljenja ili iz uvjerenja?" Tko god je kazao "iz oduševljenja", toga su jednostavno bacili van, a tko je kazao "iz uvjerenja", toga pridržaše u zatvoru. Takvih je bilo oko 50. No ipak je madžarska vlada javila u svijet da nas je kod spaljivanja bilo samo dvadeset i trojica i da sva ostala mladež osuduje naš čin. I Franjo Josip, u svojoj zahvali glavnomu gradu Zagrebu, nazvao je naš čin kažnjivim, pa su nam zato proricali godine i godine Lepoglave i Mitrovice. No osudeni smo na 2 do 6 mjeseci zatvora, a u svjetsku političku povijest je došla bilješka da je Hrvatska sa svojim državnopravnim odnošajem prema Ugarskoj tako nezadovoljna da je sveučilišna mladež, u prisutnosti samoga vladara, tomu nezadovoljstvu dala izražaja spaljenjem madžarske zastave. Dne 19. studenoga 1895. proglašena nam je osuda. Mi smo svi odmah nastupili zatvor, a nekako pred Božić bili smo svi noću prevezeni u uze Sudbenoga stola bjelovarskoga, i to, kako nam je rekao predsjednik dr Herrenheiser, da se tu za nas može prirediti kustodija honesta ("častan pritvor"). Tako je i bilo, te je cijeli prvi kat uzišta udešen za naše spavaonice, a velika sudbena dvorana za naš studij (učenje) preko dana. Ja sam i ovu zgodu upotrijebio da svoje drugove učim naročito češki, jer smo se dogovarali da poslije zatvora svi odemo na sveučilište u Prag. Radi toga su mene odijelili od ostalih drugova, bacili medu obične kažnjenike prizemno i us-kratili mi hranu izvana, sve to protiv zakona. Na sreću, samo su neki drugovi bili sudeni na 4 mjeseca, te sam 19. ožujka ostao sam, povraćen sam u I kat i tu mi je sad stavljena na raspolaganje gotovo cijela knjižnica Odjela za pravosude u Zagrebu, koju je dr Herrenheiser dao pribaviti za moje drugove. Osim svih potrebnih pravničkih djela bilo je tu i dragocjeno djelo o Rusiji u 3 sveska, u njemačkom prijevodu, pod naslovom Das Reich des Zaren und die Russen što ga je francuski napisao, možda najbolji poznavalac Rusije, Anatole Leroy-Beaulieu, kasnije moj profesor u Parizu. Tu mi je u zatvoru posljednja dva mjeseca radi samoće bila dozvoljena i tamburica.

MOJ DRUGI PUT U RUSIJU. LJUBAV MI SPASILA ŽIVOT

Dne 19. svibnja bio sam pod jakom oružničkom pratnjom odveden iz Bjelovara preko Čazme i Ivanić Grada u svoju zavičajnu općinu i tu predan kotarskom predstoj-niku Badovincu, koji me je istom tada proglasio slobodnim. Sutradan, na moje veliko čudo, dodoše iz Zagreba na kočiji dvije odlične gospode u crnini. Predstaviše mi se kao punica i žena dra Rakoczaya, tadašnjega predsjednika Sudbenoga stola u Zagrebu, koji nas je onako strogo osudio radi spaljenja madžarske zastave. Obadvije gaspode izjaviše da su čule da kanim u Rusiju, da znadu da sam nevino progonjen te mi uručiše pripomoć od 300 forinti za moj put. Od posebnoga odbora za pomoć osu-đenim dacima dobio sam 100 forinti i početkom lipnja 1896. eto me u Moskvi. Po nagovoru nekih zagrebačkih gospoda bio sam nakanio stići u Moskvu do 30. svibnja 1896. kada se imao kruniti car Nikola II i kad je na Hodinskom polju kraj Moskve svaki prisutni učesnik imao pravo dobiti kao spomen na tu krunidbu jedan vrčić s tanjurom i s rupčićem osobito ukusno izvezenim. Te su me gospode molile da za svaku tih carskih darova nakupujem, što sam ja rado obećao. Ali putem sam skrenuo u istočnu Moravsku da se na jednoj željezničkoj stanici barem vidim sa svojom sadašnjom že-nom, a tada učiteljicom u jednom gorskom moravskom seocu. I samo tomu imam da zahvalim što sam zakasnio na krunidbu, gdje je u ogromnoj stisci zadavljeno oko 10.000 ljudi, a teško ranjeno još više koji su, većinom, živi pokopani. Tako mogu reći da mi je moja Ijuliav spasila život. U Moskvi sam stanovao kod poljskoga rodoljuba Chrzanowskoga iz Vilne, kojemu sam poučavao sina u ruskom jeziku, iz kojega je pao u šestoj gimnaziji jer je krivo mislio da kao pravi Poljak ne smije, tabože, učiti ruski. Chrzanowski je imao dva sina, od kojih je mladi, kao šestoškolac, dobio papravak iz ruskaga jezika, jer ga nije htio učiti, kako već spomenuh, iz svoga poljskoga patriotizma. Ja sam mu bio instruktor u ruskom, te mi je on čitao ruske narodne byline (junačke pjesme), a ja sam ga uvjerio da ni ruski jezik, ni te junačke pjesme nisu ništa krive za proganstvo Poljaka u Rusiji i da poljski patriotizam od njega zahtijeva baš to da što bolje prouči i ruski jezik i rusku povijest. Stariji sin bio je moj vršnjak, te smo se vrlo sprijateljili. U Moskvi sam boravio 5 mjeseci i dočekao da je došao tamo tadašnji ruski ministar prasvjete Bogoljepov, kojega sam osabno zamolio da budem primljen na sveučilište u Moskvi. Bogoljepov je u prvi mah oštro izjavio da za mene nije sveučilište, nego Sibirija, ali kad me je saslušao do kraja, napisao mi je odmah rješenje kojim se primam kao slobodni slušatelj s pravom da polažem državne ispite. Medutim, naučna osnova bila je onda takva da bih ja bio morao ostati radi svršetka pravnih nauka više godina u Rusiji, a da sam imao i novaca, nisam htio za tu stvar žrtvovati toliko vremena.

NA POLITIČKOJ ŠKOLI U PARIZU

Iz zagrebačkoga Sveučilišta bio sam isključen još 1893. radi one sisačke afere zbog moga prosvjeda protiv zdravice grofu Khuenu. Sa Sveučilišta u Pragu bio sam takoder isključen u jesen 1894. poradi toga što sam došao u sukob s jednim policajnim ko-mesarom, koji je jednu dačku skupštinu raspustio s obrazloženjem što se govorniku previše pljeskalo. Ujedno sam bio izagnan iz svih kraljevina i zemalja zastupanih na tadašnjem Carevinskom vijeću u Beču. Ja sam se, doduše, u siječnju 1895. upisao na Sveučilište u Pešti te sam i madžarski naučio toliko da sam već mogao polaziti predavanja, ali je u to došlo do spaljenja madžarske zastave pod mojim vodstvom, te sam i sa toga sveučilišta isključen. Srećom sam u Moskvi saznao da u Parizu postoji Slobodna škola političkih znanosti osnovana 1871. Dobijem njezin program i odmah vidim da je to ono što meni treba za potpuni svršetak mojih akademskih nauka. Zato odem u Prag, gdje sam se morao kriti, i tu sam kroz šest tjedana s malom skupinom Hrvata spremio sve da je početkom 1897. počeo izlaziti u Pragu mjesečnik Hrvatska misao, koji sam ja gotovo sav ispunja-vao i u kojem sam prvi put formulirao sve svoje političke i socijalne ideje. Tu sam najviše pisao o djelima glasovitoga ruskoga profesora i povjesničara Karjejeva, koji se najviše bavio tim da ruskoj mladeži dade osnovu za samoobrazovanje, kojim će popuniti sve nedostatke ruske srednje škole i ruskoga sveučilišta. Zato sam u Hrvatskoj rrcisli i priopćio u prijevodu 6 pisama profesora Karjejeva o samoobrazovanju mladeži i savremenom naziranju na svijet. U Pariz sam pošao koncem siječnja 1897, ali se na Političku školu nisam mogao upisati sve do jeseni iste godine, jer školarina za jedan semestar (za pol godine) iznosi 180 franaka, a ja sam u Pariz došao sa 57 franaka. U Parizu su me pomagali moji školski drugovi iz Praga i iz Zagreba. Praznike 1897. proveo sam u Švicarskoj, i to u Lausanni (Lozani), gdje su i kroz praznike mnogo-brojni tečajevi francuskoga jezika i francuske književnosti, i to svi besplatno, te sam tako mogao proučavati političke prilike u Švicarskoj i istodobno se usavršavati u fran-cuskom jeziku. U lipnju 1898. svršio sam prvo godište Političke škole sa sjajnim uspjehom, i to generalnu sekciju (sveopći odjel) na kojoj sam kao osnovne predmete uzeo diplomat-sku povijest, komparativno civilno pravo, etnografiju i financije. Osim toga sam izabrao još devet predmeta te jezike ruski, engleski i njemački. Uto sam doznao da bi moja zaručnica imala postati učiteljicom u Pragu, otkuda je i rodom. Bojao sam se da će pod uplivom čitave rodbine i cijeloga društva, koje je osudivalo moj tobože skitnički život, biti preslaba da se svima odupre, pa sam zato odlučio da se odmah ženim. Stavio sam joj dakle prijedlog da se zahvali na službi, koju je vršila već 4 godine, i kad sam dobio povoljan odgovor, poletih u Prag, i tu smo se vjenčali 23. rujna 1898. Tada sam iz Praga pošao preko Krakova i Lavova i današnje Potkarpatske Rusije u svoj zavičaj u Trebarjevo, ali sam opazio golemu promjenu u ponašanju svih svojih prijatelja, pa i rodbine, od kada sam se oženio, a bez službe i bez imetka. Svi su se bojali da ću im sada pasti na teret, te mnogi nisu htjeli sa mnom ni razgovarati. Živio sam u rodnom selu u najvećoj oskudici puna četiri mjeseca i ujedno se uvjerio da će mi sav moj buduči politički rad biti strahovito oteščan ako ne dovršim svojih akademskih (sveučilišnih) nauka. Svijet će zaboraviti da sam ja bio isključen sa svih sveučilišta u Monarhiji, a za inozemstvo da nisam imao sredstava, nego će svatko misliti da sam svojom nemarnošću ostao dače nedouče. I zato .nekako skucam 300 kruna, naravski, na mjenicu, te početkom veljače 1899. dodoh po drugi put u Pariz, ovaj put i sa ženom. Tomu imam zahvaliti da sam, usprkos skrajnjoj oskudaci, pa i pravomu gladovanju, u pet mjeseci svršio svu gradu i uz to napisao svoju raspravu za diplomu pod naslovom Savremena Hrvatska i južni Slaveni (La Croate actuelle et les Slaves du Sud). Danju sam bio na predavanjima, a na večer kasno u noć diktirao tu raspravu francuski svojoj ženi, koja je čitave partije po mojim bilješkama prepisivala i izradivala. Ocjenu djela preuzeo je već spomenuti glasoviti profesor Anatole Leroy-Beaulieu, koji ju je nekako u svibnju 1899. ocijenio tako sjajno da je napisao, da je to ne samo posve originalno nego i strogo znanstveno političko djelo, kakvoga nema čitava fran-cuska književnost. Ta je ocjena bila razlogom da je to moje djelo iz rukopisa dalo prepisati nekoliko francuskih prvaka, medu njima i tadašnji predsjednik Francuske komore, a kasnije predsjednik Francuske Republike Paul Deschanel. Neki od tih prvaka, saznavši za moje oskudne prilike, dadoše mi radi toga prepisivanja kao neku nagradu, a sama Politička škola na temelju te moje radnje i mojih usmenih i pismenih ispita podijelila mi je diplomu s naslovom Laureat des Sciences Politiques, što znači lovorom ovjenčan politički učenjak. Uz to mi je dosudila čitavu političku knjižnicu ponajboljih francuskih djela.

GODINU DANA RADA U PRAGU, A GODINU I POL U ZEMUNU

U srpnju 1899. podoh iz Pariza ravno u Prag jer sam držao da me redarstvo neće uznemirivati; tu sam stanovao u susjedstvu sveučilišnoga profesora Masaryka, sada-šnjega predsjednika Čehoslovačke Republike, s kojim sam se i sprijateljio, ali smo se pplitički razilazili u dva velika pitanja. On se je silno zauzimao za Židove, a ja sam mu rekao da bi se kao rodeni Slovak sa svojim svjetskim autoritetom imao najprije zauzeti za Slovake. Nadalje, on je bio više za njemačku, a ja za rusku orijentaciju (pravac) u češkoj politici. Pisao sam gotovo u sve češke književne i narodno-gospodarske smotre, a bio sam i član redakcije državopravnoga tjednika Samostalnost, u kojem sam obradivao vanj- sku politiku. Kad sam počeo pisati i u dnevne novine, naročito u dnevnik Radikalni listy, što ga je izdavao već spomenuti dr Rašin, dobio sam jednoga dana od redarstva poziv da smjesta ostavim Prag i cijelu austrijsku državnu polovicu. Smislivši sve u jedno, odlučih poći u Zemun da tamo, ostajući na hrvatskom tlu, budem ipak na Balkanu, jer su se tada u Beogradu pripremali sudbonosni dogadaji, te sam lako postlgao da budem balkanski dopisnik za neke češke, francuske i ruske listove. Za vrijeme svoga jednogodišnjega boravka u Pragu napisao sam i više čeških originalnih djela, na temelju kojih me je najstarije češko književno društvo Svatobor priznalo češkim književnikom. Tako sam napisao brošuru pod naslovom Slobodna škola političkih znanosti u Parizu, zatim oveće djelo Savremena Hrvatska (Současne Chorvatskoj), u kojem je došao prvi dio moje političke radnje u Parizu. U Pragu sam napisao i djelo Južni Slaveni (Jižni Slovane), u kojem je drugi dio moje francuske radnje i koje je izašlo u mjesečniku Rozhledy, što ga je izdao Josip Pelco. Napokon napisah djelo Razmišljaji iz medunarodne politike (Uvahy politiky mezinarodni), u kojem sam preveo nekoliko najvažnijih diplomatskih rasprava fran-cuskoga diplomatskoga povjesničara i moga profesora Alberta Sorela. Moj odlazak iz Praga popratila je naročito štampa Narodne socijalne stranke, kojoj je i danas na čelu Vaclav Klofač, najvećim simpatijama i najoštrijim protestom protiv vlade, te me je zamolio da, kao za rastanak, napišem djelce Slavenska mladež i sitni narodni rad, što sam i učinio, te je ova knjižica štampana češki u mnogo tisuća primjeraka. Osim toga je tiskana u glavnom glasilu Narodne socijalne stranke, koji je tada izlazio kao tjednik pod naslovom Češkk Demokracie. 1 u Zemunu me je redarstvo htjelo odmah izagnati, ali je to spriječio sadašnji predsjednik Stola sedmorice dr Aleksandar Badaj, koji je tada u Zemunu bio odvjetnik i najuplivniji član gradskog zastupstva.

MOJE POZNANSTVO SA SRBIJANSKIM POLITIČARIMA I PROUČAVANJE SRPSKIH POLITIČKIH PRILIKA

U Zemunu sam proživio blizu godinu i pol. U Beograd sam polazio isprvice dosta rijetko, jer sam teško dobivao dozvolu za prijelaz u Srbiju. Ali sam se ipak doskora upoznao s nekoliko najuglednijih srbijanskih političkih prvaka, a s trojicom od njih sam se intimno (tijesno) sprijateljio. To bijahu sveučilišni profesor dr Ljuba Jovanović, zatim načelnik makedonskog odjeljenja u Ministarstvu vanjskih posala Sveta Simić, koji je pisao pod imenom Pavle Orlović i koji je kasnije bio srpski poslanik u Sofiji, te tajnik tadašnje Velike škole, a sadašnjega Sveučilišta u Beogradu Živojin Dačić. Više puta sam bio u posjetima i na razgovoru kod tadašnjeg ministra predsjednika Mihajla Vujića, koji je ujedno bio ministar vanjskih posala. Svi su mi se tužili, naravski najpovjerljivije, da je u Srbiji gore negoli u Afganistanu i da ne znaju čime će se završiti tiranija dinastije Obrenovića i apatija (utučenost) srpskoga naroda prema toj tiraniji. U to je doba ponovno počeo izlaziti polumjesečnik Srpslzi književni glasnik, i meni su tu bez promjene štampali dvije oveće radnje, prvu pod naslovom Hrvati i Madžari od 1848. do danas (1901), a drugu Njemačko prodiranje na Balkan. Drugim Drugim se suradnicima nije mogao plaćati nikakav honorar (nagrada), no ja sam, na zagovor Ljube Jovanovića, za svaku radnju dobio honorar od 26 dinara. To su ujedno svi dinari koje sam ja uz onih 10 dinara od ravnatelja Velike škole i 10 od mitropolita Mihajla donio iz Srbije. I Mihajlo Vujić i Sveta Simić često me nagovarahu da stupim u srpsku diplomatsku službu, ili da barem primim saradivanje u srpskom dopisnom uredu, kojemu da bih mogao brzo postati i šefom. Otklonio sam i jedno i drugo uljudno, ali i odlučno, osobito ovo posljednje, jer biti suradnikam pa i šefom službenoga dopisnoga ureda, to znači biti službenikom svake vlade. U Zemunu sam proživio od ljeta 1900. do početka 1901, kada sam se preselio u češko selo kraj Daruvara Končanicu na poziv tamošnjega posjednika Josipa Krepelke, koji me je i u Parizu pomagao. Tu sam proveo nekoliko mjeseci u velikoj oskudici, te sam za vrijeme saborskih izbora, koje je grof Khuen dao provesti u jesen 1901 -godinu dana prije izminuća saborskog perioda da iznenadi opoziciju, što mu je i uspjelo - bio zatvoren samo zato što sam u neka velika podravska sela došao i seljaštvo savjetovao da glasuje za opoziciju. Madžarona je taj put bilo izabrano 77, a opozicionalaca samo jedanaest. I od tih je jedanaest zastupnika dr Josip Frank s Milom Starčevićem stajao na strani kao Čista stranka prava, te mnogo oštrije pobijahu ostalu opoziciju negoli vladu. Ostatak od 9 zastupnika združio se u Hrvatsku ujedinjenu opoziciju, te me na prijedlog dra Derenčina izabere svojim tajnikom sa tisuću kruna plaće godišnje, i ja se sada preselim iz Končanice u Zagreb, nekako polovicom 1902, gdje sam od tada i ostao. Hrvat ska ujedinjena opozicija nije imala upravo nikakve organizacije ni političke, ni financijalne, te je meni povjereno da tomu doskočim. Napisao sam u Ameriku više tisuća pisama, a po Hrvatskoj sam stao putovati od mjesta do mjesta, ali sam radi toga doskora dospio u zatvor.

PRVE MOJE POLITIČKE KNJIŽICE S NACRTOM PROGRAMA SELJAČKE POLITIKE

Još u Zemunu napisao sam knjižicu Kako ćem~ iz našega zla u dobro, u kojoj je na koncu mojih 12 ili 14 točaka koje se mogu smatrati jezgrom socijalnoga programa Seljačke stranke. Ta je knjižica izašla u Sisku tiskom Janka Dujaka, a na moj trošak, u 3.000 komada. Baš je bila rasprodana, kad je zaplijeniše. U jesen 1902. izdao sam knjižicu pod naslovom Najjača stranka u Hrvatskoj, u kojoj sam obradio misao da je ta najjača stranka hrvatsko seljaštvo, kojemu njegov život i njegova narodna i državopravna svijest daje već gotov program i sad samo treba provesti organizaciju seljaštva da se pravom narodnom snagom taj pragram oživotvori. I ova druga knjižica bila je zaplijenjena, ali, srećom, istom onda kad sam već gotovo sve primjerke raspro-dao, dotično razaslao. Ovu je knjižicu tiskala Dionička tiskara, izdao sam je o svom trošku, i to 2.000 komada. U jesen 1902. počeo sam izdavati mjesečnik u slavenskom demokratskom duhu pod naslovom Hrvatska misao, koja je jednu godinu, još 1897, izlazila u Pragu u istom slavenskom i seljačkom duhu.

HRVATSKA MISAO IMALA JE PRIDOBITT NAŠU ŠKOLOVANU GOSPODU ZA SELJAČKU POLITIKU

Hrvatsku misao izdavao sam kroz puna tri godišta, a negdje u srpnju 1904. štampao sam i u tom listu i u posebnoj knjižici prvi nacrt potpunoga progama Hrvatske seljačke stranke. Taj ie nacrt koncem iste godine bio temeliem za sastav definitivnog programa hrvatske seljačke politike. Prve godine - 1903. do 1904 - bila je Hrvatska misao aktivna i dobro se ukorijenila medu inteligencijom. Druge godine - 1904. do 1905 - imala je malen deficit. Treće godine ostavila ju je sva mlada inteligencija radi toga što sam u njoj osudio košutovsku politiku Hrvatskosrpske koalicije, a starija inteligencija ostavila ju je zato što sarr. medu tim osnovao Hrvatsku seljačku stranku. Od nje mi je ostao dug koji sam više godina isplaćivao.

MOJE STRADANJE RADI OBRANE ZAGREBAČKIH SRBA I RADI OŠTROGA POBIJANJA MADŽARIZACIJE

Dne prvoga, drugoga i trećega rujna 1902. bile su u Zagrebu žestoke protusrpske demonstracije izazvane člankom u zagrebačkom dnevniku Srbobranu, preštampanom iz beogradskoga Srpskoga književnog glasnika pod naslovom Rat do istrage (do uništenja). Ja sam stanovao na Prilazu broj 15, a kraj mene je bio dućan Srbina Popovića, te sam na svoje oči gledao s prvog kata kako se taj dućan razbija i sva imovina uništuje. Drugi dan toga razbijanja, dne 2. rujna, na poruku svoje žene sidem pred narod i održim posve kratak govor veleći da nam naši Srbi, doduše, svojim prkosom i svojim madžaronstvom dosta smetaju, ali da su oni naša braća i da zato nije čovječno, ni, politički mudro, protiv njih ovako postupati. Madžari, naprotiv, s kojima imamo državnopravni ugovor, po kojemu u Hrvatskoj ima vladati samo hrvatski jezik i vijati se samo hrvatska zastava, krše taj ugovor i žele učiniti od nas Hrvata svoje roblje. Ako, dakle, narod hoće protestirati protiv bezakonja i nasilja, ima dosta prilike, na primjer na državnom kolodv oru, gdje su sve sami protuzakoniti madžarski napisi. "Vi, koliko vas ima, možete igrajući se skinuti sve one protuzakonite napise, metnuti ih u škrinju i poslati u Peštu Kossuthu i Tiszi da ih sebi objese na nos." U prvi mah htio je narod i na mene navaliti, ali su nato neki mladići stali vikati: "Dajte mu mira, to je onaj Radić koji je prije šest godina spalio madžarsku zastavu. On pravo govori, pustimo Vlahe na miru pa idimo na kolodvor da skinemo madžarske napise." Kad je mnoštvo krenulo prema Sveučilišnom trgu, već je tu bilo redarstvo i oružništvo, i ja sam, naravski, uhapšen. Radi ovoga govora osuden sam na 6 mjeseci tamnice poslije jednomjesečne istrage, u kojoj je policija pokušala pritiskom i novcem iznuditi protiv mene svjedočanstvo da sam htio razoriti državni kolodvor.

SVOJA KUĆICA - SVOJA SLOBODICA

Još za vrijeme istrage počelo je redarstvo uznemirivatl moju ženu i djecu, jer da nisu zavičajni u Zagrebu. Imali smo, srećom, taj čas 1.000 kruna, i to 600 od Matice hrvatske za moje djelo Djevojački svijet, a 400 od spomenutoga češkoga društva Svatobor u Pragu, te je moja žena mogla u Zagrebu, u Medašnoj ulici pogoditl jednu prizemnu kuću, zakapariti je i uz pomoć dobrih prijatelja makar i na dug kupiti i na sebe prenijeti.

 

 

Predsjednica

Asocijacije HSS SMŽ

Stjepan Radić i HSS

Županijske organizacije HSS

Alternative flash content

Requirements

Get Adobe Flash player

Lokalni izbori 2013

Korisni linkovi